Страхиња-Бан
07-03-08, 21:49
Jovan R. Bojović
O stanovništvu slovenskog porijekla u Albaniji
Teze
Izvor: "StanovniÅ¡tvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
Albanci kao etnička grupa javljaju se u istorijskim izvorima od sredine XI vijeka. Takođe je poznato da albanska teritorija od XIII do XV vijeka nije značila određeni etnički i istorijski pojam. U tom periodu Albanija se javlja samo kao geografski pojam. SrediÅ¡te toga prostora bio je grad Kroja, raniji vizantijski Arzavov a srpski Rabn. U XIV vijeku prostor Albanije nalazio se u četvorouglu koji su činili gradovi: Valona – Ohrid – Prizren – Skadar. Najvažniji gradovi na prostoru srednjovjekovne Albanije bili su: Skadar, Drivast, LjeÅ¡, Drač, Berat, srednjovjekovni Belgrad, Valona i Kanina. Njih su do XIII vijeka naseljavali ostaci starog romanskog stanovniÅ¡tva, a u primorju Grci. Od XIV vijeka većinu stanovniÅ¡tva u ovim gradovima činili su Sloveni, a kasnije Albanci.
U političkoj istoriji XIII vijeka Albanija nije imala samostalnu ulogu. Poslije 4. krstaÅ¡kog rata ona se dijelom naÅ¡la pod vlaÅ¡ću Epirske Despotovine, a dijelom u sastavu srpske države. Tada je Mletačka Republika držala Drač. U tom periodu se javlja prva značajnija ličnost albanske istorije, kao samostalni vladar u Kroji i okolini, Progonov sin Dimitrije, ali je njegova samostalnost bila kratkotrajna. Jedno vrijeme epirski uticaj u Albaniji zamijenjen je bugarskim, a ovaj ponovo epirskim.
Sredinom XIII vijeka Nikejsko Carstvo se Å¡irilo na račun Epirske Despotovine, u čiji sastav su uÅ¡li i gradovi Kroja (1252) i Drač (1256). Početkom druge polovine XIII vijeka u Albaniji se ponovo obnavlja sicilijanska normanska vlast. Pod nju padaju i gradovi Drač i Valona, ali ona nije bila duga vijeka. Poslije 1268. godine Kraljevina obiju Sicilija potpala je pod vlast Anžujaca. Epirska Despotovina se raspala na dva dijela, na Epir i Tesaliju. Tokom 1272. godine i srednja i južna Albanija potpale su pod vlast Anžujaca (Karla I). Uskoro je obnovljena Vizantija, pod carevima Mihailom VIII Paleologom II (1281-1328), povratila teritorije u Albaniji, među kojima i gradove Belegrad, Butrint, Drač, Valonu, Kroju i Kaninu. Tako se 1282. godine Albanija ponovo naÅ¡la pod vlaÅ¡ću vizantijskog cara Andronika II i srpskog kralja Milutina.
Kralj Milutin je Drač zauzeo najvjerovatnije 1296. godine, pa je u svojoj kraljevskoj tituli počeo da navodi i Albaniju. Taj grad je u sastavu srpske države ostalo do 1304. godine, kada je ponovo potpao pod vlast Anžujaca.
Tokom XIV vijeka sve je viÅ¡e jačao i učvrÅ¡ćivao se srpski uticaj u Albaniji. U tom periodu se izdvajaju i pojedini albanski feudalci, koji su priznavali vrhovnu vlast Vizantinaca, Srba ili Anžujaca, zavisno od njihove moći.
U periodu vladavine srpskog kralja a zatim cara Stefana DuÅ¡ana (1331-1355) čitava Albanija osim Drača bila je sastavni dio srpske države. Srpska arhiepiskopija uzdignuta je na rang patrijarÅ¡ije, a nakon toga je, na saboru, DuÅ¡an proglaÅ¡en za cara (1346) a srpska država za carevinu. Bio je to vrhunac uspona srednjovjekovne srpske države.
DuÅ¡an je vezivao za sebe Albance iz planinskih krajeva i albanske feudalce uzimajući ih u vojsku i angažujući ih u osvajanju vizantijskih teritorija Epira i Tesalije. On je albanskoj vlasteli u novoosvojenim krajevima dodjeljivao posjede i razne počasti. Tako albanska vlastela, u DuÅ¡anovo vrijeme prvi put postaje značajniji politički faktor u tom dijelu srpske države. Poznato je, inače da su se Albanci pretežno bavili stočarstvom, pa se time i objaÅ¡njavaju njihovi ondaÅ¡nji pokreti u pravcu Tesalije, Epira, Makedonije, Srbije, Zete i Hercegovine. Car DuÅ¡an im je posvećivao značajnu pažnju (kao stočari pravno su bili izjednačeni sa vlasima), pa se o njima govori i u DuÅ¡anovom Zakoniku.
Proces slabljenja Srpskog carstva i osamostaljivanja krupnih feudalaca zahvatio je i Albaniju. Tako je Jovan Komnen u Valoni stao uz DuÅ¡anova polubrata Simeuna, koji se proglasio za cara. NekadaÅ¡nji epirski despot Nićifor zavladao je Epirom i Tesalijom. (On je bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡ao /1356-1358/ da povrati doseljene Albance i da njihova imanja vrati Grcima.) Poslije 1371. godine kao gospodar Ohrida istakao se Andrija Gropa. U sjevernom dijelu Albanije, između rijeka Drima i Bojane, osamostalio se srpski feudalac Žarko. Od 1361. godine u Zeti se izdvajaju braća BalÅ¡ići (Stracimir, Đurađ i BalÅ¡a II), koji su svoju vlast proÅ¡irili i na sjevernu Albaniju. Tada je u sastav njihove države, pored ostalog, uÅ¡ao i Danj. U svom Å¡irenju prema jugu BalÅ¡ići su se sukobili s albanskim feudalcem Karlom Topijom, koji je prvo vladao okolinom Drača a kasnije i samim Dračom. Poslije 1372. godine BalÅ¡a II je ženidbenim vezama proÅ¡irio vlast u Albaniji nad Valonom, Belegradom i Himarom. Tokom 1385. godine BalÅ¡a II je u svoj posjed uveo i Drač ali ga je iste godine i izgubio (nakon pogibije u borbi s Turcima). Dračom je ponovo zavladao Karlo Topija (umro je 1387. godine i sahranjen u crkvi Sin Đin, kod Elbasana, koju je sam obnovio i o tome ostavio tri natpisa – na srpskom, latinskom i grčkom jeziku).
Krajem XIV vijeka nad Albaniju se nadvila smrtna opasnost od Turaka, koji su sve čeÅ¡će napadali i pustoÅ¡ili osvojena mjesta. Nesloga i razjedinjenost feudalaca u srpskoj državi omogućavala im je sve dublji prodor. Poslije kosovske bitke (1389) put u Albaniju bio im je otvoren. Mletačka Republika je strah od turske najezde koristila za jačanje svog uticaja i u Zeti i u Albaniji. Posljednji feudalac Topija, sin Karlov Đorđe, predao je Drač Mlečanima 1392. godine, kada je i umro. Njegov posjed naslijedile su sestre Jelena i Vojislava, ali je on uskoro potpao pod tursku vlast.
Krajem XIV vijeka tursku vlast su priznali i feudalci Leka i Pavle Dukađini, koji su upravljali LjeÅ¡om i Zadrimljem.
Sve dublji turski prodori, pustoÅ¡enja osvojenih mjesta i pokolji stanovniÅ¡tva uvjerili su i albanske feudalce da je svaki oslonac na Turke beskoristan, pa je na prostoru od Skadra do Valone 1433. godine pod vodstvom Arijanita Spate otpočeo ustanak protiv Turaka. Ovu akciju su pomagale istaknute albanske porodice Topija, Musakija i druge, ali su, i pored toga, Turci 1436. godine savladali ustanike. Međutim, uskoro je ponovo doÅ¡lo do ustanka, a podigao ga je poturčeni sin Ivana Kastriota, Đurđe Skenderbeg, koji je doÅ¡ao u Kroju i oslobodio je od Turaka 1443. godine. Ženidbenim vezama uspostavio je veze s Arijanitom. Sa nekim albanskim feudalcima sklopio je savez protiv Turaka. Odmah po dizanju ustanka Skenderbeg je doÅ¡ao u sukob sa Mlečanima, ali je kasnije sklopio primirje sa njima. Skenderbeg se hrabro borio, ali je poslije njegove smrti (1468. godine) čitava Albanija pala pod tursku vlast. Tako će ostati sve do balkanskih ratova, kada je na sastanku albanskih begova i plemenskih glavara, uz punu podrÅ¡ku Austro-Ugarske i Italije, u Valoni krajem 1912. godine proglaÅ¡ena nezavisnost Albanije.
U nauci je poznato da je ranofeudalna srpska država Duklja, odnosno Zeta, obuhvatala djelove danaÅ¡nje teritorije Crne Gore i sjeverne Albanije. Od 1043. godine Skadar je bio prijestonica srpskih vladara iz Zete. Krajem druge decenije XII vijeka on je ponovo potpao pod vlast Vizantije, a povratio ga je Stevan Nemanja (1185) i tako će Skadar u sastavu srpske države sa kraćim prekidima ostati sve do 1479. godine, kada su ga definitivno osvojili Turci.
U najstarijem dijelu Skadra bila je saborna crkva (svetoga Stefana, kasnije pretvorena u džamiju) i joÅ¡ nekoliko pravoslavnih i katoličkih crkava. U Skadru su sahranjeni zetski vladari iz dinastije Vojislavljevića, i to u Crkvi sv. Srđa i Vakha –Mihailo (1050-1082), Bodin (1082-1101), Vladimir, Gradinja.
U periodu dinastije Nemanjića Zeta je sa Skadrom pripadala srpskim prestolonasljednicima. Oni su u Skadru imali svoj dvor. Skadar je, kao i ostali srpski gradovi u primorju (Ulcinj, Bar, Budva i Kotor), imao povlastice. Bio je značajan trgovački centar i u njemu je kovan bakarni i srebrni novac. Skadarski trgovci držali su trgove u Danju, Drivastu i LjeÅ¡u.
U vrijeme dinastija Vojislavljevića i Nemanjića, a zatim BalÅ¡ića (1360-1421) i Crnojevića (1426-1499), Skadar je u većini bio naseljen slovenskim stanovniÅ¡tvom pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti. Romanizovano zatečeno i doseljeno trgovačko i zanatlijsko stanovniÅ¡tvo bilo je malobrojno, a kasnije se tu javljaju i Albanci.
Kao Å¡to je poznato, druga polovina XIV i čitav XV vijek na Balkanskom prostoru protekli su u znaku turskog osvajanja i odbrane balkanskih država: Grčke, Bugarske, Srbije, Zete, Bosne i Mletačke Republike. U tom periodu turskih osvajanja, Skadar je počeo da gubi ulogu jednog od ekonomskih, trgovačkih, administrativnih i kulturnih centara srpske države. Sve viÅ¡e je bio izložen opasnosti od Turaka. Zbog njegove bogate srpske tradicije branili su ga poslije raspada Srpskog carstva zetski vladari BalÅ¡ići i Crnojevići. Za njega se borila i Mletačka Republika, pa se u njenom sastavu i nalazio jedno vrijeme.
Skadar je pod tursku vlast definitivno potpao 1479, i tako će ostati sve do 1913. godine, kada se poslije opsade predao crnogorskoj vojsci. U vrijeme turske imperije (1479-1913) bio je vojni, administrativni, ekonomski i kulturni centar Skadarskog sandžakata. Nakon gubitka nezavisnosti i pada pod tursku vlast, u sastavu tog sandžakata jedno vrijeme se nalazila i Crna Gora, Å¡to je moglo samo doprinijeti joÅ¡ dubljem ukorjenjivanju žive tradicije o Skadru kao ekonomskom, trgovačkom, kulturnom i administrativnom srpskom gradu i viÅ¡evjekovnoj prijestonici zetskih vladara Vojislavljevića, BalÅ¡ića i Crnojevića. Na toj tradiciji se utemeljilo kod crnogorskog naroda osjećanje da on polaže istorijsko pravo na ovaj grad, pa je crnogorska vrhovna komanda u balkanskom ratu odlučila da ga oslobodi ispod turske vlasti i pripoji ga Crnoj Gori. Međutim, iz ličnih interesa i uz punu podrÅ¡ku Njemačke, austrougarska diplomatija je od evropske Konferencije ambasadora u Londonu 1913. godine ultimativno zatražila da se Skadar dodijeli Albaniji, kako bi na taj način ostvarila svoj uticaj u ovoj zemlji. Ambasadorska konferencija je tako i odlučila: Skadar sa okolinom oduzela je Crnoj Gori i pripojila ga Albaniji.
Da bi obezbijedila dotur savezničke pomoći (životnih namirnica i ratnog materijala) u borbi protiv Austro-Ugarske i Njemačke, krajem juna 1915. godine crnogorska vojska je uÅ¡la u Skadar. On je ostao u sastavu Crne Gore do januara 1916. godine, kada je i njega i Crnu Goru okupirala austrougarska vojska. Pod austrougarskom okupacijom ostao je do kraja oktobra 1918. godine, kada ga je oslobodila jedna jugoslovenska dobrovoljačka jedinica iz sastava srpske vojske sa Solunskog fronta. Versajskim mirom 1919. godine ostao je u sastavu Albanije.
Tako je izgledala srednjovjekovna istorijska prošlost srpskih i albanskih zemalja. Skadar sa sjevernim dijelom današnje Albanije od XI vijeka pa do pada pod tursku vlast (1479) bio je u sastavu srpske srednjovjekovne države.
Ã…Â*to se pak tiče ostalih savremenih balkanskih država – Grčke, Bugarske i Rumunije – i one su, manje ili viÅ¡e, imale burnu srednjovjekovnu proÅ¡lost. Kao Å¡to je poznato sve su balkanske zemlje krajem XIV i tokom XV vijeka potpale pod tursku vlast. Slovenija i Hrvatska čine u ovom pogledu izuzetak, ali su i one joÅ¡ ranije potpale pod tuđinsku vlast, pod kojom će ostati sve do formiranja jugoslovenske države 1918. godine. Svi balkanski narodi, neki kraće a neki duže, ostali su, dakle, po nekoliko vjekova pod tuđinskom vlaÅ¡ću. Svima je zajedničko viÅ¡evjekovno mukotrpno i teÅ¡ko ropstvo.
Prekid državnog kontinuiteta, migraciona kretanja slovenskog, grčkog, albanskog i drugih naroda ispred turskog osvajanja, islamizacija a kasnije (u manjem broju) i katolizacija pravoslavnog življa, nasilno protjerivanje sa starih ognjiÅ¡ta, etničke i vjerske istovjetnosti ili sličnosti, etnička i vjerska izmijeÅ¡anost, viÅ¡evjekovno ropstvo, oslobodilačka borba i postepeno oslobođenje ispod tuđinske vlasti pojedinih balkanskih naroda i stvaranje svojih država tokom čitavog XIX i početkom XX vijeka – ostavili su duboke korijene i od uticaja su i na savremene međudržavne odnose na balkanskom prostoru, posebno u odnosu na nacionalne manjine.
U oslobodilačkoj borbi protiv turske vlasti tokom XVIII, XIX i prve dvije decenije XX vijeka balkanski narodi su formirali svoje samostalne države: Crnu Goru, Srbiju, Grčku, Rumuniju, Bugarsku i Albaniju. Neke od njih nijesu bile zadovoljne svojim statusom, pa su pokuÅ¡avale da izmijene međudržavne granice. Tih je pokuÅ¡aja bilo u Drugom balkanskom, Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali su svi propali. Na žalost, uz velike ljudske žrtve i materijalna razaranja. Kada je krajem Prvog svjetskog rata ujedinjenjem do tada samostalnih država Crne Gore i Srbije i novooslobođenih jugoslovenskih krajeva (dijela crnogorskog primorja, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Vojvodine) koji su do tada bili pod vlaÅ¡ću Austro-Ugarske monarhije doÅ¡lo do formiranja zajedničke jugoslovenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918, a od 1929. godine nazvane Kraljevina Jugoslavija), ostale su neizmijenjene (ili sa malim korekcijama) ranije uspostavljane državne granice Srbije i Crne Gore prema Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji.
Naučno izučavanje proÅ¡losti balkanskih naroda i država potvrđuje da su njihovi međusobni odnosi i njihova kultura veoma povezani. Uza sve razlike i posebnosti, zajedniÅ¡tvo i sličnosti njihove proÅ¡losti, kao i savremene nacionalne manjine u njima, čvrsti su mostovi prijateljstva i dobrosusjedstva.
ProÅ¡lost nas upozorava a savremenost uči da bi svaki pokuÅ¡aj promjena međudržavnih granica na Balkanu bio bezumlje i zločin, u prvom redu prema sopstvenom narodu a zatim i prema svim balkanskim i evropskim narodima i državama.
Poučena proÅ¡loÅ¡ću i okrenuta razumu i budućnosti, savremena svjetska politika opredijelila se za nepromjenljivost međudržavnih granica u Evropi, pa i na Balkanu. Tu politiku u potpunosti podržavaju svi naučnici i stvaraoci u Jugoslaviji, a uvjereni smo da su takvog miÅ¡ljenja i svi naučnici i stvaraoci svijeta. Dosta je bilo trvenja, sukoba i ratova. Potrebni su nam mir, sloga i saradnja. Za dobro svih, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Kretanje granica srpske srednjovjekovne države pratili su i odgovarajući druÅ¡tveni procesi. I pored viÅ¡evjekovnog prekida u državnom kontinuitetu i pored teÅ¡kog ropstva, propadanja i uniÅ¡tavanja pisanih i materijalnih izvora ostali su duboki istorijski tragovi srpskoga življenja i njegove kulture na prostoru danaÅ¡nje Albanije, o čemu govore i brojni radovi sa naučnog skupa »StanovniÅ¡tvo slovenskog porijekla u Albaniji"
Pad Skadra (1479), a zatim i Zete, odnosno Crne Gore, kao posljednjeg dijela srpske srednjovjekovne države pod tursku vlast (1499), označava zavrÅ¡etak prvog perioda slovenskog življenja na prostoru danaÅ¡nje Albanije. Kao Å¡to je poznato, u periodu turskog osvajanja mnogi gradovi i naselja razruÅ¡eni su, a njihovo stanovniÅ¡tvo masakrirano ili odvedeno u ropstvo. Tako je bilo i u Albaniji. StanovniÅ¡tvo je bježalo iz ravničarskih u planinske krajeve ili na teritoriju koju je držala Mletačka Republika. Masovno je bježalo i u Italiju, naročito u južnu. Dio stanovniÅ¡tva je primio islam i time sebi omogućio miran život.
Tokom osvajanja, a i kasnije, mnogi istorijski izvori i spomenici materijalne kulture su propali ili su uniÅ¡teni. No, ipak je sačuvano poneÅ¡to Å¡to nam govori o slovenskom življenju na prostoru Albanije u srednjem vijeku. Pored ostalog, to su istorijski, lingvistički, toponomastički, etnografski, izvori materijalne kulture i drugi.
U nauci je poznato da se Albanija od kraja XV vijeka pa do kraja 1912. godine kada je stvorena albanska država nalazila u sastavu turske osmanske imperije. U pogledu položaja, strukture, etničke i vjerske pripadnosti stanovniÅ¡tva toga perioda razlikuju se u osnovi dva perioda. Prvi obuhvata vrijeme od početka XVI pa do kraja XVIII vijeka, a drugi od početka XIX vijeka pa do proglaÅ¡enja Albanije za nezavisnu državu.
Ã…Â*to se tiče slovenskog stanovniÅ¡tva u Albaniji u prva tri vijeka turske vladavine (XVI-XVIII vijek) potrebno je ustanoviti: u kom broju se ono iseljavalo sa tog prostora, u kom broju se islamiziralo i albaniziralo i u kom broju je preživjelo taj period. O svemu tome u literaturi postoje samo nepotpuni podaci. Da bi se ovo pitanje izučilo, potrebna su istraživanja u arhivima Turske, Vatikana, Italije, Jugoslavije i drugih zemalja. U novije vrijeme sve je viÅ¡e radova zasnovanih na turskim i vatikanskim izvorima, u kojima ima podataka i o ovom pitanju.
O slovenskom stanovniÅ¡tvu (bilo ono iz Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske) ili stanovniÅ¡tvu slovenskog porijekla (kada se radi o muslimanima) na prostoru Albanije XIX vijeka u literaturi su podaci potpuniji. O tome su u XIX početkom XX vijeka pisali i jugoslovenski i inostrani naučnici i putopisci. Na žalost, o tome je najmanje pisano poslije Drugog svjetskog rata.
Za izučavanje pitanja slovenskog življa u Albaniji veoma su važni dokumenti koji se čuvaju u arhivima u Turskoj, Vatikanu, Italiji, Francuskoj, Austriji, Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji, Grčkoj i Albaniji.
O stanovništvu slovenskog porijekla u Albaniji
Teze
Izvor: "StanovniÅ¡tvo slovenskog porijekla u Albaniji" - Zbornik radova sa međunarodnog naučnog skupa održanog na Cetinju 21, 22. i 23. juna 1990. godine
Albanci kao etnička grupa javljaju se u istorijskim izvorima od sredine XI vijeka. Takođe je poznato da albanska teritorija od XIII do XV vijeka nije značila određeni etnički i istorijski pojam. U tom periodu Albanija se javlja samo kao geografski pojam. SrediÅ¡te toga prostora bio je grad Kroja, raniji vizantijski Arzavov a srpski Rabn. U XIV vijeku prostor Albanije nalazio se u četvorouglu koji su činili gradovi: Valona – Ohrid – Prizren – Skadar. Najvažniji gradovi na prostoru srednjovjekovne Albanije bili su: Skadar, Drivast, LjeÅ¡, Drač, Berat, srednjovjekovni Belgrad, Valona i Kanina. Njih su do XIII vijeka naseljavali ostaci starog romanskog stanovniÅ¡tva, a u primorju Grci. Od XIV vijeka većinu stanovniÅ¡tva u ovim gradovima činili su Sloveni, a kasnije Albanci.
U političkoj istoriji XIII vijeka Albanija nije imala samostalnu ulogu. Poslije 4. krstaÅ¡kog rata ona se dijelom naÅ¡la pod vlaÅ¡ću Epirske Despotovine, a dijelom u sastavu srpske države. Tada je Mletačka Republika držala Drač. U tom periodu se javlja prva značajnija ličnost albanske istorije, kao samostalni vladar u Kroji i okolini, Progonov sin Dimitrije, ali je njegova samostalnost bila kratkotrajna. Jedno vrijeme epirski uticaj u Albaniji zamijenjen je bugarskim, a ovaj ponovo epirskim.
Sredinom XIII vijeka Nikejsko Carstvo se Å¡irilo na račun Epirske Despotovine, u čiji sastav su uÅ¡li i gradovi Kroja (1252) i Drač (1256). Početkom druge polovine XIII vijeka u Albaniji se ponovo obnavlja sicilijanska normanska vlast. Pod nju padaju i gradovi Drač i Valona, ali ona nije bila duga vijeka. Poslije 1268. godine Kraljevina obiju Sicilija potpala je pod vlast Anžujaca. Epirska Despotovina se raspala na dva dijela, na Epir i Tesaliju. Tokom 1272. godine i srednja i južna Albanija potpale su pod vlast Anžujaca (Karla I). Uskoro je obnovljena Vizantija, pod carevima Mihailom VIII Paleologom II (1281-1328), povratila teritorije u Albaniji, među kojima i gradove Belegrad, Butrint, Drač, Valonu, Kroju i Kaninu. Tako se 1282. godine Albanija ponovo naÅ¡la pod vlaÅ¡ću vizantijskog cara Andronika II i srpskog kralja Milutina.
Kralj Milutin je Drač zauzeo najvjerovatnije 1296. godine, pa je u svojoj kraljevskoj tituli počeo da navodi i Albaniju. Taj grad je u sastavu srpske države ostalo do 1304. godine, kada je ponovo potpao pod vlast Anžujaca.
Tokom XIV vijeka sve je viÅ¡e jačao i učvrÅ¡ćivao se srpski uticaj u Albaniji. U tom periodu se izdvajaju i pojedini albanski feudalci, koji su priznavali vrhovnu vlast Vizantinaca, Srba ili Anžujaca, zavisno od njihove moći.
U periodu vladavine srpskog kralja a zatim cara Stefana DuÅ¡ana (1331-1355) čitava Albanija osim Drača bila je sastavni dio srpske države. Srpska arhiepiskopija uzdignuta je na rang patrijarÅ¡ije, a nakon toga je, na saboru, DuÅ¡an proglaÅ¡en za cara (1346) a srpska država za carevinu. Bio je to vrhunac uspona srednjovjekovne srpske države.
DuÅ¡an je vezivao za sebe Albance iz planinskih krajeva i albanske feudalce uzimajući ih u vojsku i angažujući ih u osvajanju vizantijskih teritorija Epira i Tesalije. On je albanskoj vlasteli u novoosvojenim krajevima dodjeljivao posjede i razne počasti. Tako albanska vlastela, u DuÅ¡anovo vrijeme prvi put postaje značajniji politički faktor u tom dijelu srpske države. Poznato je, inače da su se Albanci pretežno bavili stočarstvom, pa se time i objaÅ¡njavaju njihovi ondaÅ¡nji pokreti u pravcu Tesalije, Epira, Makedonije, Srbije, Zete i Hercegovine. Car DuÅ¡an im je posvećivao značajnu pažnju (kao stočari pravno su bili izjednačeni sa vlasima), pa se o njima govori i u DuÅ¡anovom Zakoniku.
Proces slabljenja Srpskog carstva i osamostaljivanja krupnih feudalaca zahvatio je i Albaniju. Tako je Jovan Komnen u Valoni stao uz DuÅ¡anova polubrata Simeuna, koji se proglasio za cara. NekadaÅ¡nji epirski despot Nićifor zavladao je Epirom i Tesalijom. (On je bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡ao /1356-1358/ da povrati doseljene Albance i da njihova imanja vrati Grcima.) Poslije 1371. godine kao gospodar Ohrida istakao se Andrija Gropa. U sjevernom dijelu Albanije, između rijeka Drima i Bojane, osamostalio se srpski feudalac Žarko. Od 1361. godine u Zeti se izdvajaju braća BalÅ¡ići (Stracimir, Đurađ i BalÅ¡a II), koji su svoju vlast proÅ¡irili i na sjevernu Albaniju. Tada je u sastav njihove države, pored ostalog, uÅ¡ao i Danj. U svom Å¡irenju prema jugu BalÅ¡ići su se sukobili s albanskim feudalcem Karlom Topijom, koji je prvo vladao okolinom Drača a kasnije i samim Dračom. Poslije 1372. godine BalÅ¡a II je ženidbenim vezama proÅ¡irio vlast u Albaniji nad Valonom, Belegradom i Himarom. Tokom 1385. godine BalÅ¡a II je u svoj posjed uveo i Drač ali ga je iste godine i izgubio (nakon pogibije u borbi s Turcima). Dračom je ponovo zavladao Karlo Topija (umro je 1387. godine i sahranjen u crkvi Sin Đin, kod Elbasana, koju je sam obnovio i o tome ostavio tri natpisa – na srpskom, latinskom i grčkom jeziku).
Krajem XIV vijeka nad Albaniju se nadvila smrtna opasnost od Turaka, koji su sve čeÅ¡će napadali i pustoÅ¡ili osvojena mjesta. Nesloga i razjedinjenost feudalaca u srpskoj državi omogućavala im je sve dublji prodor. Poslije kosovske bitke (1389) put u Albaniju bio im je otvoren. Mletačka Republika je strah od turske najezde koristila za jačanje svog uticaja i u Zeti i u Albaniji. Posljednji feudalac Topija, sin Karlov Đorđe, predao je Drač Mlečanima 1392. godine, kada je i umro. Njegov posjed naslijedile su sestre Jelena i Vojislava, ali je on uskoro potpao pod tursku vlast.
Krajem XIV vijeka tursku vlast su priznali i feudalci Leka i Pavle Dukađini, koji su upravljali LjeÅ¡om i Zadrimljem.
Sve dublji turski prodori, pustoÅ¡enja osvojenih mjesta i pokolji stanovniÅ¡tva uvjerili su i albanske feudalce da je svaki oslonac na Turke beskoristan, pa je na prostoru od Skadra do Valone 1433. godine pod vodstvom Arijanita Spate otpočeo ustanak protiv Turaka. Ovu akciju su pomagale istaknute albanske porodice Topija, Musakija i druge, ali su, i pored toga, Turci 1436. godine savladali ustanike. Međutim, uskoro je ponovo doÅ¡lo do ustanka, a podigao ga je poturčeni sin Ivana Kastriota, Đurđe Skenderbeg, koji je doÅ¡ao u Kroju i oslobodio je od Turaka 1443. godine. Ženidbenim vezama uspostavio je veze s Arijanitom. Sa nekim albanskim feudalcima sklopio je savez protiv Turaka. Odmah po dizanju ustanka Skenderbeg je doÅ¡ao u sukob sa Mlečanima, ali je kasnije sklopio primirje sa njima. Skenderbeg se hrabro borio, ali je poslije njegove smrti (1468. godine) čitava Albanija pala pod tursku vlast. Tako će ostati sve do balkanskih ratova, kada je na sastanku albanskih begova i plemenskih glavara, uz punu podrÅ¡ku Austro-Ugarske i Italije, u Valoni krajem 1912. godine proglaÅ¡ena nezavisnost Albanije.
U nauci je poznato da je ranofeudalna srpska država Duklja, odnosno Zeta, obuhvatala djelove danaÅ¡nje teritorije Crne Gore i sjeverne Albanije. Od 1043. godine Skadar je bio prijestonica srpskih vladara iz Zete. Krajem druge decenije XII vijeka on je ponovo potpao pod vlast Vizantije, a povratio ga je Stevan Nemanja (1185) i tako će Skadar u sastavu srpske države sa kraćim prekidima ostati sve do 1479. godine, kada su ga definitivno osvojili Turci.
U najstarijem dijelu Skadra bila je saborna crkva (svetoga Stefana, kasnije pretvorena u džamiju) i joÅ¡ nekoliko pravoslavnih i katoličkih crkava. U Skadru su sahranjeni zetski vladari iz dinastije Vojislavljevića, i to u Crkvi sv. Srđa i Vakha –Mihailo (1050-1082), Bodin (1082-1101), Vladimir, Gradinja.
U periodu dinastije Nemanjića Zeta je sa Skadrom pripadala srpskim prestolonasljednicima. Oni su u Skadru imali svoj dvor. Skadar je, kao i ostali srpski gradovi u primorju (Ulcinj, Bar, Budva i Kotor), imao povlastice. Bio je značajan trgovački centar i u njemu je kovan bakarni i srebrni novac. Skadarski trgovci držali su trgove u Danju, Drivastu i LjeÅ¡u.
U vrijeme dinastija Vojislavljevića i Nemanjića, a zatim BalÅ¡ića (1360-1421) i Crnojevića (1426-1499), Skadar je u većini bio naseljen slovenskim stanovniÅ¡tvom pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti. Romanizovano zatečeno i doseljeno trgovačko i zanatlijsko stanovniÅ¡tvo bilo je malobrojno, a kasnije se tu javljaju i Albanci.
Kao Å¡to je poznato, druga polovina XIV i čitav XV vijek na Balkanskom prostoru protekli su u znaku turskog osvajanja i odbrane balkanskih država: Grčke, Bugarske, Srbije, Zete, Bosne i Mletačke Republike. U tom periodu turskih osvajanja, Skadar je počeo da gubi ulogu jednog od ekonomskih, trgovačkih, administrativnih i kulturnih centara srpske države. Sve viÅ¡e je bio izložen opasnosti od Turaka. Zbog njegove bogate srpske tradicije branili su ga poslije raspada Srpskog carstva zetski vladari BalÅ¡ići i Crnojevići. Za njega se borila i Mletačka Republika, pa se u njenom sastavu i nalazio jedno vrijeme.
Skadar je pod tursku vlast definitivno potpao 1479, i tako će ostati sve do 1913. godine, kada se poslije opsade predao crnogorskoj vojsci. U vrijeme turske imperije (1479-1913) bio je vojni, administrativni, ekonomski i kulturni centar Skadarskog sandžakata. Nakon gubitka nezavisnosti i pada pod tursku vlast, u sastavu tog sandžakata jedno vrijeme se nalazila i Crna Gora, Å¡to je moglo samo doprinijeti joÅ¡ dubljem ukorjenjivanju žive tradicije o Skadru kao ekonomskom, trgovačkom, kulturnom i administrativnom srpskom gradu i viÅ¡evjekovnoj prijestonici zetskih vladara Vojislavljevića, BalÅ¡ića i Crnojevića. Na toj tradiciji se utemeljilo kod crnogorskog naroda osjećanje da on polaže istorijsko pravo na ovaj grad, pa je crnogorska vrhovna komanda u balkanskom ratu odlučila da ga oslobodi ispod turske vlasti i pripoji ga Crnoj Gori. Međutim, iz ličnih interesa i uz punu podrÅ¡ku Njemačke, austrougarska diplomatija je od evropske Konferencije ambasadora u Londonu 1913. godine ultimativno zatražila da se Skadar dodijeli Albaniji, kako bi na taj način ostvarila svoj uticaj u ovoj zemlji. Ambasadorska konferencija je tako i odlučila: Skadar sa okolinom oduzela je Crnoj Gori i pripojila ga Albaniji.
Da bi obezbijedila dotur savezničke pomoći (životnih namirnica i ratnog materijala) u borbi protiv Austro-Ugarske i Njemačke, krajem juna 1915. godine crnogorska vojska je uÅ¡la u Skadar. On je ostao u sastavu Crne Gore do januara 1916. godine, kada je i njega i Crnu Goru okupirala austrougarska vojska. Pod austrougarskom okupacijom ostao je do kraja oktobra 1918. godine, kada ga je oslobodila jedna jugoslovenska dobrovoljačka jedinica iz sastava srpske vojske sa Solunskog fronta. Versajskim mirom 1919. godine ostao je u sastavu Albanije.
Tako je izgledala srednjovjekovna istorijska prošlost srpskih i albanskih zemalja. Skadar sa sjevernim dijelom današnje Albanije od XI vijeka pa do pada pod tursku vlast (1479) bio je u sastavu srpske srednjovjekovne države.
Ã…Â*to se pak tiče ostalih savremenih balkanskih država – Grčke, Bugarske i Rumunije – i one su, manje ili viÅ¡e, imale burnu srednjovjekovnu proÅ¡lost. Kao Å¡to je poznato sve su balkanske zemlje krajem XIV i tokom XV vijeka potpale pod tursku vlast. Slovenija i Hrvatska čine u ovom pogledu izuzetak, ali su i one joÅ¡ ranije potpale pod tuđinsku vlast, pod kojom će ostati sve do formiranja jugoslovenske države 1918. godine. Svi balkanski narodi, neki kraće a neki duže, ostali su, dakle, po nekoliko vjekova pod tuđinskom vlaÅ¡ću. Svima je zajedničko viÅ¡evjekovno mukotrpno i teÅ¡ko ropstvo.
Prekid državnog kontinuiteta, migraciona kretanja slovenskog, grčkog, albanskog i drugih naroda ispred turskog osvajanja, islamizacija a kasnije (u manjem broju) i katolizacija pravoslavnog življa, nasilno protjerivanje sa starih ognjiÅ¡ta, etničke i vjerske istovjetnosti ili sličnosti, etnička i vjerska izmijeÅ¡anost, viÅ¡evjekovno ropstvo, oslobodilačka borba i postepeno oslobođenje ispod tuđinske vlasti pojedinih balkanskih naroda i stvaranje svojih država tokom čitavog XIX i početkom XX vijeka – ostavili su duboke korijene i od uticaja su i na savremene međudržavne odnose na balkanskom prostoru, posebno u odnosu na nacionalne manjine.
U oslobodilačkoj borbi protiv turske vlasti tokom XVIII, XIX i prve dvije decenije XX vijeka balkanski narodi su formirali svoje samostalne države: Crnu Goru, Srbiju, Grčku, Rumuniju, Bugarsku i Albaniju. Neke od njih nijesu bile zadovoljne svojim statusom, pa su pokuÅ¡avale da izmijene međudržavne granice. Tih je pokuÅ¡aja bilo u Drugom balkanskom, Prvom i Drugom svjetskom ratu, ali su svi propali. Na žalost, uz velike ljudske žrtve i materijalna razaranja. Kada je krajem Prvog svjetskog rata ujedinjenjem do tada samostalnih država Crne Gore i Srbije i novooslobođenih jugoslovenskih krajeva (dijela crnogorskog primorja, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije i Vojvodine) koji su do tada bili pod vlaÅ¡ću Austro-Ugarske monarhije doÅ¡lo do formiranja zajedničke jugoslovenske države – Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918, a od 1929. godine nazvane Kraljevina Jugoslavija), ostale su neizmijenjene (ili sa malim korekcijama) ranije uspostavljane državne granice Srbije i Crne Gore prema Bugarskoj, Grčkoj i Albaniji.
Naučno izučavanje proÅ¡losti balkanskih naroda i država potvrđuje da su njihovi međusobni odnosi i njihova kultura veoma povezani. Uza sve razlike i posebnosti, zajedniÅ¡tvo i sličnosti njihove proÅ¡losti, kao i savremene nacionalne manjine u njima, čvrsti su mostovi prijateljstva i dobrosusjedstva.
ProÅ¡lost nas upozorava a savremenost uči da bi svaki pokuÅ¡aj promjena međudržavnih granica na Balkanu bio bezumlje i zločin, u prvom redu prema sopstvenom narodu a zatim i prema svim balkanskim i evropskim narodima i državama.
Poučena proÅ¡loÅ¡ću i okrenuta razumu i budućnosti, savremena svjetska politika opredijelila se za nepromjenljivost međudržavnih granica u Evropi, pa i na Balkanu. Tu politiku u potpunosti podržavaju svi naučnici i stvaraoci u Jugoslaviji, a uvjereni smo da su takvog miÅ¡ljenja i svi naučnici i stvaraoci svijeta. Dosta je bilo trvenja, sukoba i ratova. Potrebni su nam mir, sloga i saradnja. Za dobro svih, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost.
Kretanje granica srpske srednjovjekovne države pratili su i odgovarajući druÅ¡tveni procesi. I pored viÅ¡evjekovnog prekida u državnom kontinuitetu i pored teÅ¡kog ropstva, propadanja i uniÅ¡tavanja pisanih i materijalnih izvora ostali su duboki istorijski tragovi srpskoga življenja i njegove kulture na prostoru danaÅ¡nje Albanije, o čemu govore i brojni radovi sa naučnog skupa »StanovniÅ¡tvo slovenskog porijekla u Albaniji"
Pad Skadra (1479), a zatim i Zete, odnosno Crne Gore, kao posljednjeg dijela srpske srednjovjekovne države pod tursku vlast (1499), označava zavrÅ¡etak prvog perioda slovenskog življenja na prostoru danaÅ¡nje Albanije. Kao Å¡to je poznato, u periodu turskog osvajanja mnogi gradovi i naselja razruÅ¡eni su, a njihovo stanovniÅ¡tvo masakrirano ili odvedeno u ropstvo. Tako je bilo i u Albaniji. StanovniÅ¡tvo je bježalo iz ravničarskih u planinske krajeve ili na teritoriju koju je držala Mletačka Republika. Masovno je bježalo i u Italiju, naročito u južnu. Dio stanovniÅ¡tva je primio islam i time sebi omogućio miran život.
Tokom osvajanja, a i kasnije, mnogi istorijski izvori i spomenici materijalne kulture su propali ili su uniÅ¡teni. No, ipak je sačuvano poneÅ¡to Å¡to nam govori o slovenskom življenju na prostoru Albanije u srednjem vijeku. Pored ostalog, to su istorijski, lingvistički, toponomastički, etnografski, izvori materijalne kulture i drugi.
U nauci je poznato da se Albanija od kraja XV vijeka pa do kraja 1912. godine kada je stvorena albanska država nalazila u sastavu turske osmanske imperije. U pogledu položaja, strukture, etničke i vjerske pripadnosti stanovniÅ¡tva toga perioda razlikuju se u osnovi dva perioda. Prvi obuhvata vrijeme od početka XVI pa do kraja XVIII vijeka, a drugi od početka XIX vijeka pa do proglaÅ¡enja Albanije za nezavisnu državu.
Ã…Â*to se tiče slovenskog stanovniÅ¡tva u Albaniji u prva tri vijeka turske vladavine (XVI-XVIII vijek) potrebno je ustanoviti: u kom broju se ono iseljavalo sa tog prostora, u kom broju se islamiziralo i albaniziralo i u kom broju je preživjelo taj period. O svemu tome u literaturi postoje samo nepotpuni podaci. Da bi se ovo pitanje izučilo, potrebna su istraživanja u arhivima Turske, Vatikana, Italije, Jugoslavije i drugih zemalja. U novije vrijeme sve je viÅ¡e radova zasnovanih na turskim i vatikanskim izvorima, u kojima ima podataka i o ovom pitanju.
O slovenskom stanovniÅ¡tvu (bilo ono iz Makedonije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske) ili stanovniÅ¡tvu slovenskog porijekla (kada se radi o muslimanima) na prostoru Albanije XIX vijeka u literaturi su podaci potpuniji. O tome su u XIX početkom XX vijeka pisali i jugoslovenski i inostrani naučnici i putopisci. Na žalost, o tome je najmanje pisano poslije Drugog svjetskog rata.
Za izučavanje pitanja slovenskog življa u Albaniji veoma su važni dokumenti koji se čuvaju u arhivima u Turskoj, Vatikanu, Italiji, Francuskoj, Austriji, Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji, Grčkoj i Albaniji.