NS_omladina_kg
18-05-08, 16:00
Bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, Njegovo svetovno ime je bilo Rastko. Ne zna se tačno godina njegovog rodjenja,obično se pominje 1169. ili 1174. (nekad I 1175). Rodjen je u deževačkom kraju na planini Goliji. Kao mladić pobegao je u Svetu goru i zamonašio se, tada je dobio monaško ime Sava.
Kao sasvim mlad Sava je počeo da pokazuje da je obdaren raznim talentima. Sa samo 15 godina otac mu je dodelio jedan kraj u svojoj državi da se uči upravljanju. A kada mu je bilo sedamnaest godine roditelji su razmatrali da ga žene. Mada je on već počeo razmišljati kako da se odvoji od sveta,da ode u manastir, da se približi bogu.
Jednom, kada su ga roditelji pozvali u dvor, verovatno radi ženidbe, dođu i neki kaluđeri iz Svete Gore,a među njima je bio i jedan Rus. Sava se upozna s njim, raspita se kako se živi u Svetoj Gori, kada je saznao da je tamo upravo onako kako je on želeo, dogovore se da zajedno idu u Svetu Goru. Sava zamoli roditelje da ga puste da ide u lov na jelene, dok je bio u lovu u planini, sa duhovnikom Svetogorcem i sa jos par slugu ode u Aton.
Sveti Sava i Sveti Simeon iz manastira mileševa
http://img385.imageshack.us/my.php?image=svsavasvsimeonua4.jpg
Posle nekoliko godina se i njegov otac odrekao prestola i zamonašio u Studenici. Kasnije odlazi na Svetu Goru. On je sa Savom proputovao celu Svetu Goru, deleći milostinju manastirima i isposnicima, naidje na jedno zgodno mesto gde je bio poruseni manastir. Pošto nije do tada imalo Srpskih manastira, Stefan Nemanja koji je u monaštvu nosio ime Simeon izmoli Grčkog cara da mu izda odobrenje da može osnovati manastir. Car im pokloni zemlju i izda hrisovulju kojom njihovu zadužbinu proglašava kao manastir prvog reda – carsku zadužbinu – u nasleđe svojim potomcima, i jos im pridoda i jedan svoj manastir Zig. Tako Sava sa svojim ocem,a uz pomoć tadašnjeg srpskog župana Stevana Prvovenčanog, podiže Hilandar. Ogradi ga zidinama i unutar zidina podiže carski dom i mnoge ćelije. Tu se Sava i Simeon nastaniše i posvetiše bogu. Simeon je u Hilandaru živeo samo osam meseci, posle kojih umire. U Hilandaru je Sava prikupio mnoštvo pobožnih i u bogoslovskoj službi učenih ljudi. Tu je Sava sastavio pravila po kojima se imaju vladati kaluđeri, ta pravila se zovu “tipik Svetog Save”.
Na Svetoj Gori je napisao i Žitije svoga oca, svetog Simeona. U to vreme se u Srbiji počeše dešavati ozbiljni dogadjaji. Vukan je ustao na svog Brata Stevana prvovenčanog i oteo mu presto, a zemlja je zbog rata pustošena opustela, te zavlada velika glad. Stevan posla pismo Savi, i zamoli ga da dodje u Srbiju, i donese očevo telo, ne bi li se nad mrtvim očevim telom braća izmirila. Sava požuri dodje u Srbiju i ponese očevo telo koje je posle sahranjeno u manastiru Studenica. Savi pođe za rukom i izmiri braću, a Stevan poče zidati manastir Žiču. Za to vreme Sava je postao arhimidrit. Sava je mislio da se odmah vrati u Svetu Goru, ali ga dogadjaji zadržaše. U to vreme napade na srpske zemlje vodio je Bugarski vlastelin Strez. Sava odlazi kod Streza da ga nagovori da odustane od napada, ali Strez nije hteo ni da čuje. Na kraju mu Sava reče : „I mi imamo konja i junaka,a bog će videti ko je kriv, mi ili ti“. Te noći Strez naprasno umire i u obe vojske, i srpskoj i bugarskoj, se verovalo da ga je Sava ukleo.
Za vreme svog boravka u Srbiji Sava je nastojao da se podižu crkve, uređivao je službu u crkvama, po ugledu na službe svetogorskim manastirima,uvodio je lepe običaje, a ružne je iskorenjivao.
Posle toga Sava se vraća u Svetu Goru,a odmah odatle odlazi u Nikeju Grčkom caru Todoru Laskaru i patrijahu Manojlu,jer su u to vreme Latini tj. Krstaši zauzeli carigrad i njime vladali. Sava im objasni da je Srbima teško da dolaze čak u Nikeju radi postavljanja Episkopa, već ih zamoli da oni za Srbiju postave Arhiepiskopa, a da ubuduće sami srpski episkopi biraju arhiepiskopa. Car i patrijah prihvate ovaj Savin predlog, ali stim da njega postave za arhiepsikopa. Sava se u početku opirao, ali na kraju pristade jer je to bila zgodna prilika, i tako je Sava uspeo da se izbori da srpska crkva postane autokefalna, tj. Nezavisna. Bilo je to 1219 godine.
Pri Povratku u Srbiju, Sava poslednji put poseti Svetu Goru, još jednom obiđe sve manastire, u svakom služeći, i postavivši dostojna lica za sveštenike i đakone. Rastajući se sa tugom od Svete Gore, povede sa sobom nekoliko svojih najboljih učenika,da ih posveti za episkope. Došavši u Srbiju, Sava, u dogovoru sa Stevanom i vlastelom, razdeli Srbiju na dvanaest eparhija i ustanovi episkopske stolice,a za arhiepskopiju odredi Žiču. U svim eparhijama postavi episkope, za protopopijate protopope; prepiše svima zakonske knjige i uputi ih kako da zavode red. U ovim crkvenim reformama Sava, je zabranio prinošenje krvnih žrtava u crkvi i svetkovine pred crkvom, te je svetitelje uputio u domove, stvorivši tako osnovu za proslavljanje, krsnog imena ili krsne slave. Kad je uveo red, Sava uoči Spasovdana 1220 godine,sazove sabor kod Žiče,pa tad tronoše Žiču i svoga brata, dotle velikog župana Stevana, miropomaže i venča kraljevskom krunom. Tako je Stevan postao prvi srpski kralj. Posle svega ovoga Sava je krenuo u „kanonsku vizitaciju” po celoj državi i svuda je upućivao, učio, jeretike (bogumile) obraćao u pravoslavlje.
Po povratku iz hodočašća u jerusalim,prolazio je kroz Bugarsku. Tu je preminuo 14.januara 1236. I bio sahranjen u bugarskoj prestonici Trnovu. Njegov sinovac, srpski kralj Vladislav, inače zet bugarskog cara Asena, je posle godinu dana preneo njegove mošti iz Trnova u manastir Mileševa
Mošti Svetog Save su bile u Mileševi,sve dok ih Sinan-paša nije odatle uzeo i odneo u Beograd i spalio ih na brdu Vracar 27.aprila 1594. Posle oslobodjenja od Turaka,srpski narod i pravoslavna Crkva su odlučili da na tom mestu podignu hram posvećen Svetom Savi, u znak sećanja i zahvalnosti za sve ono što je Sveti Sava uradio za svoj narod i crkvu. Mesto spaljivanja, međutim verovatno nije bilo na današnjem Vračaru, koji je tada bio daleko izvan zidina grada, već na brdu ‘’Čupina umka’’ na mestu izmedju današnje crkve Svetog Marka i sportskog kompleksa, a koje se tada zvalo Vračar.
KNJIŽEVNI RAD SVETOG SAVE
Sava zauzima veoma značajnu poziciju i u pogledu srpske knjizevnosti. Po prirodi darovit, po bogu produhovljen, po znanju maštovit, Sava je svoja iskustva prenosio na narod. U pravo vreme je ovaj veliki srpski um, znao da oseti da su pismenost i kultura srpskog naroda biseri kojima se mora posvećivati.
Njegova najznačajnija dela su Žitije svetog Simeona, Krmčija, Karejski tipik, Hilandarski tipik, Studenički tipik.
KAREJSKI TIPIK – To je pisano pravilo života, nazvano po isposnici Kareji, gde je Sava često boravio, kada se povlačio u sebe i posvećivao molitvi. Napisao je i preveo zapravo stroga pravila za srpske monahe,koja odredjuju ko sve može da postane usamljenik. Iako mlad, jer je ovaj tipik preveo i napisao u svojoj 24. godini, smatra se da je to činio I kod drugih dela do savršenstva. Po ovom strogom zakonu, život kaludjera provodio se u samoći po strogo propisanom načinu.
STUDENIČKI TIPIK – Sava je jedno vreme u ovom manastiru bio iguman, pa je želeo da se u njemu radi I živi po određenom redu i pisanim pravilima. Zato je i napisao Studenički tipik. Napisan je tako, da je bio osnova za ustav Srpske pravoslavne crkve. Studenički tipik ima i svoje druge značaje, ali je bio u svakom slučaju značajan za samostalnost Srpske crkve.
KRMČIJA – Je izuzetno značajno delo Svetog Save. Sam naziv je nastao, verovatno, po krmi na brodu, kojom se upravlja kretanje broda. U Krmčiji su jasno razradjeni zakoni, pravila života i rada ne samo u crkvi,već i u državi.
ŽITIJE SVETOG SIMEONA – Žitije svetog Simeona i služba svetom Simeonu su dva vrlo značajna dela u čija je ostvarenja Sava uložio velike napore. Naravno, u prvom redu to je njegovo poštovanje prema svome ocu Simeonu, što je, inače, u sebi nosio za vreme svog života.
HILANDARSKI TIPIK – To su pravila, za koja se smatra da su prevedena iza jednog manastira u Carigradu. To je zapravo, jedan monaški ustav, koji određuje život u manastiru, a Sava je imao dobra monaška iskustva. Ono što se u mnogim manastirima nije moglo zamisliti pravilima, Sava je u ovom tipiku rešio. Takođe po ovom tipiku monasi iz Svete Gore mogu ići u Srbiju, čime je ostvarena povezanost sa srpskom zemljom.
ARHIEPISKOP SAVA
Dok su vođeni pregovori s papom oko dobijanja kraljevske krune, Sava Nemanjić je napustio Srbiju i otišao u Svetu Goru. Izgleda da se nije slagao sa Stefanovim prevelikim oslanjanjem na zapad. Ali kada je kraljeva kruna dobijena dobri odnosi među braćom su ponovo uspostavljeni. Drugčije se inače ne može objasniti Savin iznenadni odlazak u Nikeju, gde je otišao sa veoma preciznim planovima.
Došavši u Nikeju, Sava se obratio sa molbom caru Teodosiju i Laskarisu i Vaseljenskom patrijahu Manojlu Sarantenu Haritopulu da za srpsku državu osnuju posebnu arhiepiskopiju i da nekog od monarha iz njegove pratnje prosvete i imenuju za arhiepskopa. Car i patrijarh su izašli u susret toj molbi, ali su za arhiepiskopa izabrali Savu Nemanjića. Znajući da bi ubuduće izbor arhiepiskopa mogao naići na razne teškoće , Sava je zamolio da Srpska arhiepiskopija bude proglašena autofekalnom, čime bi episkopi u srpskoj državi dobili pravo da biraju i prosvećuju arhiepiskopa iz svoje sredine, bez da pitaju vizantijskog cara ili Vaseljenskog patrijarha.
To je bilo 1219. Godine.
Za središte arhiepiskopije izabran je manastir Žiča
Kao sasvim mlad Sava je počeo da pokazuje da je obdaren raznim talentima. Sa samo 15 godina otac mu je dodelio jedan kraj u svojoj državi da se uči upravljanju. A kada mu je bilo sedamnaest godine roditelji su razmatrali da ga žene. Mada je on već počeo razmišljati kako da se odvoji od sveta,da ode u manastir, da se približi bogu.
Jednom, kada su ga roditelji pozvali u dvor, verovatno radi ženidbe, dođu i neki kaluđeri iz Svete Gore,a među njima je bio i jedan Rus. Sava se upozna s njim, raspita se kako se živi u Svetoj Gori, kada je saznao da je tamo upravo onako kako je on želeo, dogovore se da zajedno idu u Svetu Goru. Sava zamoli roditelje da ga puste da ide u lov na jelene, dok je bio u lovu u planini, sa duhovnikom Svetogorcem i sa jos par slugu ode u Aton.
Sveti Sava i Sveti Simeon iz manastira mileševa
http://img385.imageshack.us/my.php?image=svsavasvsimeonua4.jpg
Posle nekoliko godina se i njegov otac odrekao prestola i zamonašio u Studenici. Kasnije odlazi na Svetu Goru. On je sa Savom proputovao celu Svetu Goru, deleći milostinju manastirima i isposnicima, naidje na jedno zgodno mesto gde je bio poruseni manastir. Pošto nije do tada imalo Srpskih manastira, Stefan Nemanja koji je u monaštvu nosio ime Simeon izmoli Grčkog cara da mu izda odobrenje da može osnovati manastir. Car im pokloni zemlju i izda hrisovulju kojom njihovu zadužbinu proglašava kao manastir prvog reda – carsku zadužbinu – u nasleđe svojim potomcima, i jos im pridoda i jedan svoj manastir Zig. Tako Sava sa svojim ocem,a uz pomoć tadašnjeg srpskog župana Stevana Prvovenčanog, podiže Hilandar. Ogradi ga zidinama i unutar zidina podiže carski dom i mnoge ćelije. Tu se Sava i Simeon nastaniše i posvetiše bogu. Simeon je u Hilandaru živeo samo osam meseci, posle kojih umire. U Hilandaru je Sava prikupio mnoštvo pobožnih i u bogoslovskoj službi učenih ljudi. Tu je Sava sastavio pravila po kojima se imaju vladati kaluđeri, ta pravila se zovu “tipik Svetog Save”.
Na Svetoj Gori je napisao i Žitije svoga oca, svetog Simeona. U to vreme se u Srbiji počeše dešavati ozbiljni dogadjaji. Vukan je ustao na svog Brata Stevana prvovenčanog i oteo mu presto, a zemlja je zbog rata pustošena opustela, te zavlada velika glad. Stevan posla pismo Savi, i zamoli ga da dodje u Srbiju, i donese očevo telo, ne bi li se nad mrtvim očevim telom braća izmirila. Sava požuri dodje u Srbiju i ponese očevo telo koje je posle sahranjeno u manastiru Studenica. Savi pođe za rukom i izmiri braću, a Stevan poče zidati manastir Žiču. Za to vreme Sava je postao arhimidrit. Sava je mislio da se odmah vrati u Svetu Goru, ali ga dogadjaji zadržaše. U to vreme napade na srpske zemlje vodio je Bugarski vlastelin Strez. Sava odlazi kod Streza da ga nagovori da odustane od napada, ali Strez nije hteo ni da čuje. Na kraju mu Sava reče : „I mi imamo konja i junaka,a bog će videti ko je kriv, mi ili ti“. Te noći Strez naprasno umire i u obe vojske, i srpskoj i bugarskoj, se verovalo da ga je Sava ukleo.
Za vreme svog boravka u Srbiji Sava je nastojao da se podižu crkve, uređivao je službu u crkvama, po ugledu na službe svetogorskim manastirima,uvodio je lepe običaje, a ružne je iskorenjivao.
Posle toga Sava se vraća u Svetu Goru,a odmah odatle odlazi u Nikeju Grčkom caru Todoru Laskaru i patrijahu Manojlu,jer su u to vreme Latini tj. Krstaši zauzeli carigrad i njime vladali. Sava im objasni da je Srbima teško da dolaze čak u Nikeju radi postavljanja Episkopa, već ih zamoli da oni za Srbiju postave Arhiepiskopa, a da ubuduće sami srpski episkopi biraju arhiepiskopa. Car i patrijah prihvate ovaj Savin predlog, ali stim da njega postave za arhiepsikopa. Sava se u početku opirao, ali na kraju pristade jer je to bila zgodna prilika, i tako je Sava uspeo da se izbori da srpska crkva postane autokefalna, tj. Nezavisna. Bilo je to 1219 godine.
Pri Povratku u Srbiju, Sava poslednji put poseti Svetu Goru, još jednom obiđe sve manastire, u svakom služeći, i postavivši dostojna lica za sveštenike i đakone. Rastajući se sa tugom od Svete Gore, povede sa sobom nekoliko svojih najboljih učenika,da ih posveti za episkope. Došavši u Srbiju, Sava, u dogovoru sa Stevanom i vlastelom, razdeli Srbiju na dvanaest eparhija i ustanovi episkopske stolice,a za arhiepskopiju odredi Žiču. U svim eparhijama postavi episkope, za protopopijate protopope; prepiše svima zakonske knjige i uputi ih kako da zavode red. U ovim crkvenim reformama Sava, je zabranio prinošenje krvnih žrtava u crkvi i svetkovine pred crkvom, te je svetitelje uputio u domove, stvorivši tako osnovu za proslavljanje, krsnog imena ili krsne slave. Kad je uveo red, Sava uoči Spasovdana 1220 godine,sazove sabor kod Žiče,pa tad tronoše Žiču i svoga brata, dotle velikog župana Stevana, miropomaže i venča kraljevskom krunom. Tako je Stevan postao prvi srpski kralj. Posle svega ovoga Sava je krenuo u „kanonsku vizitaciju” po celoj državi i svuda je upućivao, učio, jeretike (bogumile) obraćao u pravoslavlje.
Po povratku iz hodočašća u jerusalim,prolazio je kroz Bugarsku. Tu je preminuo 14.januara 1236. I bio sahranjen u bugarskoj prestonici Trnovu. Njegov sinovac, srpski kralj Vladislav, inače zet bugarskog cara Asena, je posle godinu dana preneo njegove mošti iz Trnova u manastir Mileševa
Mošti Svetog Save su bile u Mileševi,sve dok ih Sinan-paša nije odatle uzeo i odneo u Beograd i spalio ih na brdu Vracar 27.aprila 1594. Posle oslobodjenja od Turaka,srpski narod i pravoslavna Crkva su odlučili da na tom mestu podignu hram posvećen Svetom Savi, u znak sećanja i zahvalnosti za sve ono što je Sveti Sava uradio za svoj narod i crkvu. Mesto spaljivanja, međutim verovatno nije bilo na današnjem Vračaru, koji je tada bio daleko izvan zidina grada, već na brdu ‘’Čupina umka’’ na mestu izmedju današnje crkve Svetog Marka i sportskog kompleksa, a koje se tada zvalo Vračar.
KNJIŽEVNI RAD SVETOG SAVE
Sava zauzima veoma značajnu poziciju i u pogledu srpske knjizevnosti. Po prirodi darovit, po bogu produhovljen, po znanju maštovit, Sava je svoja iskustva prenosio na narod. U pravo vreme je ovaj veliki srpski um, znao da oseti da su pismenost i kultura srpskog naroda biseri kojima se mora posvećivati.
Njegova najznačajnija dela su Žitije svetog Simeona, Krmčija, Karejski tipik, Hilandarski tipik, Studenički tipik.
KAREJSKI TIPIK – To je pisano pravilo života, nazvano po isposnici Kareji, gde je Sava često boravio, kada se povlačio u sebe i posvećivao molitvi. Napisao je i preveo zapravo stroga pravila za srpske monahe,koja odredjuju ko sve može da postane usamljenik. Iako mlad, jer je ovaj tipik preveo i napisao u svojoj 24. godini, smatra se da je to činio I kod drugih dela do savršenstva. Po ovom strogom zakonu, život kaludjera provodio se u samoći po strogo propisanom načinu.
STUDENIČKI TIPIK – Sava je jedno vreme u ovom manastiru bio iguman, pa je želeo da se u njemu radi I živi po određenom redu i pisanim pravilima. Zato je i napisao Studenički tipik. Napisan je tako, da je bio osnova za ustav Srpske pravoslavne crkve. Studenički tipik ima i svoje druge značaje, ali je bio u svakom slučaju značajan za samostalnost Srpske crkve.
KRMČIJA – Je izuzetno značajno delo Svetog Save. Sam naziv je nastao, verovatno, po krmi na brodu, kojom se upravlja kretanje broda. U Krmčiji su jasno razradjeni zakoni, pravila života i rada ne samo u crkvi,već i u državi.
ŽITIJE SVETOG SIMEONA – Žitije svetog Simeona i služba svetom Simeonu su dva vrlo značajna dela u čija je ostvarenja Sava uložio velike napore. Naravno, u prvom redu to je njegovo poštovanje prema svome ocu Simeonu, što je, inače, u sebi nosio za vreme svog života.
HILANDARSKI TIPIK – To su pravila, za koja se smatra da su prevedena iza jednog manastira u Carigradu. To je zapravo, jedan monaški ustav, koji određuje život u manastiru, a Sava je imao dobra monaška iskustva. Ono što se u mnogim manastirima nije moglo zamisliti pravilima, Sava je u ovom tipiku rešio. Takođe po ovom tipiku monasi iz Svete Gore mogu ići u Srbiju, čime je ostvarena povezanost sa srpskom zemljom.
ARHIEPISKOP SAVA
Dok su vođeni pregovori s papom oko dobijanja kraljevske krune, Sava Nemanjić je napustio Srbiju i otišao u Svetu Goru. Izgleda da se nije slagao sa Stefanovim prevelikim oslanjanjem na zapad. Ali kada je kraljeva kruna dobijena dobri odnosi među braćom su ponovo uspostavljeni. Drugčije se inače ne može objasniti Savin iznenadni odlazak u Nikeju, gde je otišao sa veoma preciznim planovima.
Došavši u Nikeju, Sava se obratio sa molbom caru Teodosiju i Laskarisu i Vaseljenskom patrijahu Manojlu Sarantenu Haritopulu da za srpsku državu osnuju posebnu arhiepiskopiju i da nekog od monarha iz njegove pratnje prosvete i imenuju za arhiepskopa. Car i patrijarh su izašli u susret toj molbi, ali su za arhiepiskopa izabrali Savu Nemanjića. Znajući da bi ubuduće izbor arhiepiskopa mogao naići na razne teškoće , Sava je zamolio da Srpska arhiepiskopija bude proglašena autofekalnom, čime bi episkopi u srpskoj državi dobili pravo da biraju i prosvećuju arhiepiskopa iz svoje sredine, bez da pitaju vizantijskog cara ili Vaseljenskog patrijarha.
To je bilo 1219. Godine.
Za središte arhiepiskopije izabran je manastir Žiča