Песничење јерменских и грчких верника пред гробом Христа у старом Јерусалиму
http://www.politika.co.yu:8080/uploads/rubrike/40218/i/1/golgota1-foto-AFP.jpg
Обрачун јерменских и грчких верника (Фото АФП)
Очевици кажу да је то била безбожна туча верника у Божјем храму, велелепној Цркви светог гроба (неки је зову и Црква васкрснућа) у срцу Јерусалима на сам дан који важи у западном свету за последњу недељу пред Ускрс.
Испред Христовог гроба, унутар моћне грађевине, цркве подигнуте на месту где је према предању Исус од Назарета разапет на крст, на Голготи, бесни Јермени насрнули су прво на једног православног грчког свештеника зато што је прекорачио јасно назначену црту прилаза празном саркофагу до којег може да стане само нога обичног смртника. А онда је настао свеопшти метеж у којем су Грци и Јермени беспоштедно размењивали ударце у жељи да свако са своје стране наплати казнене поене оном другом што се испред свете тачке следбеници „другог верског блока” задржавају дуже од договорене минутаже.
Серију цимања, гушања за врат, песничења и шамарања побожних мушкараца обе националности прекинуо је кордон милиције који се у то време нашао на лицу места будући да су овакве „ујдурме” разбијених носева и крвавих усница, како јуче пише штампа, а преноси Скај њуз, уобичајене када се они нађу у исто време под истим светим кровом.Разјарену богопоклоничку руљу униформисана лица једва су истерала из Божјег храма, да би се потом стотинак Јермена окупило око најближе полицијске станице где су са лисицама на рукама одведена и накратко задржана у притвору њихова два другара.
Црква светог гроба, која надвисује све остале грађевине у хришћанском кварту зидинама опасаног Јерусалима, од 4.века, како се верује, једна је од најпосећенијих тачака на путу армије верника по светој земљи. И данас она је ништа мање главна „мета” туристичких ходочасника из целог света.
Јеврејски водичи објашњавају да је њена унутрашњост подељена на шест различитих комуна од којих свака љубоморно чува своје парче цркве. Један део „припада” римокатолицима, грчки православци и Јермени, кажу, заједнички контролишу већи део црквеног простора, а ту поред њих још газдују и Копти као и сиријски православци за себе. На највишем нивоу, у поткровљу богомоље, своје малене келије имају етиопљански монаси.
http://www.politika.co.yu/rubrike/Svet/Tucha-na-Golgoti.sr.html
Од времена Светог Саве, поклоничка путовања Срба у Свету земљу и Јерусалим надахнула су многе учеснике-монахе, црквене великодостојнике, писце хагиографе, владаре, побожне грађане трговце и песнике, све до наших дана, када Јован Дучић, боравећи у Јерусалиму, у путописној прози „Градови и Химере”, пише о Храму Светог гроба Христовог, коме су се столећима клањале хаџије и крстоносци, верујући у хришћанску истину, васкрсење и бесмртност, као највећу магију људског духа.
Od vladavine Stefana Nemanje počinju i prvi pomeni delovanja Srba u Palestini. Veliki župan je bogato darivao Gospodnju crkvu u Jerusalimu, kao i crkve Svetog Jovana Preteče i Svetog Teodosija u Pustinji. Godine 1229. u Palestinu prvi put dolazi Rastko Nemanjić, kao prvi srpski arhiepiskop Sava. Monah Sava je obilazio jerusalimske crkve dugo se moleći u njima i bogato ih darivajući, proširivši tako znanja o Srbiji među istočnohrišćanskim svetom.
U gruzijskom manastiru Svetog krsta, Sava je podigao konake, a na zemljištu koje je kupio od Saracena, na jednom od jerusalimskih brežuljaka (Sionu), sagradio je srpski manastir. Tom prilikom je od Latina otkupio i manastir Svetog Đorđa u Akri, tadašnjem glavnom palestinskom pristaništu. Da bi osigurao zaštitu za svoje zadužbine, s obzirom da je Palestina bila pod vlašću Saracena, monah Sava ih je poklonio Lavri Svetog Save Osvećenog.
Први архиепископ и просветитељ српски био је и први јерусалимски ходочасник и утемељивач монашког живота Срба у Светој земљи.
Са оцем Стефаном Немањом, оснивачем српске државе у XII веку, у духовној једнодушности, утемељена је српска држава и црква, те је кроз начело симфоније у управљању цркве и државе оваплоћена лоза Немањића чији су владари били дародавци Јерусалима, а архиепископ Сава I и краљ Милутин међу највећим ктиторима.
Од свог првог боравка у Светој земљи, 1229. године, Свети Сава је прилагао многе драгоцености православним манастирима а, у жељи да обезбеди сигуран боравак српским монасима и поклоницима, подигао је конаке у ђурђијанском манастиру Светог Крста недалеко од Јерусалима.
Потом је откупио земљиште на брду Сион и ту сазидао манастир за српске монахе, док је у Акри, тадашњем главном пристаништу палестинском, од Латина откупио цркву Св. Ђорђа, да послужи као безбедно прихватилиште монасима.
Savin drugi put do Palestine, započet 1234. u Budvi, odveo ga je preko Brindizija, Kesarije i Jafe, do Akre, gde je odseo u svom manastiru. U samom Jerusalimu boravio je duže vreme, a iz njega je odlazio dva puta da obiđe svetinje Egipta i Sinaja. Pošto je posetio sva tri istočna patrijarha - jerusalimskog, aleksandrijskog i antiohijskog, krenuo je preko Carigrada u Srbiju.
Приликом другог боравка у Светој земљи, 1235. године, све своје задужбине, манастире и метохе, поклонио је великој грчкој лаври Светог Саве Освећеног, чији је био сабрат.
Краљ Милутин је 1312/13. године подигао манастир Светих арханђела Михаила и Гаврила, унутар зидина Јерусалима, близу цркве Светог Гроба и Грчке патријаршије,
http://www.politika.co.yu:8080/uploads/rubrike/40421/i/1/Jerusalim.jpg а, како стоји у Повељи цара Душана из 1350. године, Стефан Дечански, „свети краљ Урош Стефан”, храм је украсио, утврдио и даривао.
Бавећи се истраживањем задужбина Немањића у Светој земљи, В. Недомачки, користећи старе изворе, помиње казивања архимандрита Порфирија Успенског, шефа руске мисије у Јерусалиму средином XIX века, који је боравио у манастиру Светих арханђела и тврдио да су Арханђели „најлепши манастир Светог града”, да у њему имамного икона, међу њима и српских, 40 ћелија и да је манастир могао да прихвати око 200 поклоника. У манастиру су се налазила трпезарија, болница, ризница и „дивна библиотека” са грчким, латинским и словенским рукописима и штампаним књигама. Све је разнето.
Ovu srpsku svetinju u Jerusalimu darovali su potonji srpski vladari - kralj Stefan Dečanski i car Dušan, a za Dušanove vladavine prvi srpski patrijarh Joanikije podigao je u Palestini dve crkve - Svetog Ilije na Karmelskoj gori i Svetog Nikole na Tavorskoj gori.
Da bi, međutim, srpski manastir u Jerusalimu mogao da očuva samostalnost, morao je imati prihode. Uklešten između jerusalimskih zidina i drugih manastirskih kompleksa, nije imao obradivih površina, niti metoha, pa je Milutinovoj zadužbini car Dušan obezbedio stalan dohodak. Manastiru u Jerusalimu je darovan sav prihod od crkve zSvetog Nikole na ostrvu Vranjini u Skadarskom jezeru sa svim njenim metosima, a svečanom Poveljom, izdatom 1350, manastir je dobijao i 500 mletačkih perpera godišnje, koje su Dubrovčani davali za ustupanje Stona i Pelješca. Od tog vremena u Dubrovnik su redovno dolazili jerusalimski kaluđeri, koji su škrtim i preterano pedantnim Dubrovčanima morali svaki put da donesu punomoćje srpskog vladara i dokaz da su zaista sabraća srpskog manastira u Jerusalimu.
Manastir Svetih Arhanđela je primao ove prihode do 1501, kada je ovaj dohodak prešao na Hilandar i Sveti Pavle, manastire na Svetoj Gori. Iako je već tokom 15. veka srpska država propadala pred naletom Turaka, Dubrovačka republika je poštovala zaveštanje srpskih vladara isplaćujući ugovoreni iznos Svetogorcima sve do 19. veka. Srpski manastir u Jerusalimu se održao, čak je 1504. bio obnovljen, a srpski kaluđeri preuzeli su upravu i nad Lavrom Svetog Save Osvećenog, koju su držali tokom celog 16. i prvih decenija 17. veka.
U prvoj polovini 17. veka upadi beduinskih plemena učinili su svoje. Manastir je opljačkan, stradalo je njegovo celokupno bratstvo i on je zapusteo. Nekadašnji srpski manastir, danas vlasništvo jerusalimske grčke patrijaršije, nalazi se unutar gradskih zidina, u severozapadnom delu Jerusalima (u ulici St. Francisko br. 9), nedaleko od crkve Svetog groba, glavnog stecišta hrišćanskih hadžija.
Među slavnim srpskim poklonicima, ovu crkvu su kasnije pohodili i patrijarh Arsenije Treći Čarnojević (1683), beogradski mitropolit Mihailo (1883), patrijarh German (1959), patrijarh Pavle (1994), a otac Grigorije, rodom iz Osečine kod Valjeva, sabrat grčkog manastira Svetog Đorđa u Judejskoj pustinji, i danas, svakog Savindana, u nekadašnjoj Milutinovoj zadužbini, odsluži liturgiju na srpskom jeziku.
Неке од рукописних књига налазе се у библиотекама Кијевске духовне академије, Москве, Санкт Петербурга, Ватикана, манастира Свете Катарине и Православне грчке патријаршије у Јерусалиму, где је недавно пронађен илуминирани рукописни „Поклоник” „смерног Гаврила Тадића” из 1662. године.
Своја поклоничка путовања у Свету земљу, многи црквени великодостојници патријарси и монаси, али и побожни грађани из свих српских земаља, описали су у својим „Дневницима”, наводећи утиске и необична сазнања и предања која су успут чули и видели – дочаравајући атмосферу Леванта и додир хришћанског и муслиманског света.
Давидов у својој књизи запажа да после крсташких похода ниједна европска династија у средњем веку није имала тако чврсте везе са Јерусалимом као владарски дом Немањића.
Па и касније, обласни господари српских земаља, Лазаревићи, Бранковићи, Балшићи, Црнојевићи, Петровићи, Обреновићи, црквени прелати и монаси, али и световни људи походили су, и даривали, светилишта Јерусалима.
И у доба туркократије ишли су српски поклоници на Свети гроб, следећи Доментијанов запис о Светом Сави: „Нећу дати сна очима својим, ни покоја коленима својим, док се не поклоним местима на којима су стајале пречисте стопе Спаситеља мојега.” / Сава Српски.
Изузетно сведочанство блискости српских духовних веза са Јерусалимом у време заласка и нестанка српске државне самосталности и почетка вишевековног исламско-турског ропства, јесте појава „Никона Јерусалимца” у XV веку, славног теолога, исихасте и духовника зетскекнегиње Јелене Лазаревић-Балшић, потом супруге великог војводе Сандаља Хранића Косаче, господара Херцеговине. Никон је, за замонашену Јелену, написао „Повест о Јерусалимским црквама и местима у пустињи”, у његовом чувеном „Горичком зборнику”, насталом 1441/42. на Горици, на Скадарском језеру.
Јерусалим, сликане иконе на дрвету и платну, које су поклоници као успомене доносили из Светог града, помињу се као Јерусалимски иконостаси који приказују библијске догађаје, храм Светог гроба и Васкрсење Христово. Монографија Динка Давидова „Срби и Јерусалим”, у дивот издању „Политика” АД (2007, уредник Јово Вукелић, и ликовна опрема Добрило М. Николић), уверила нас је да долазе бољи дани у вредновању и достојној презентацији српске културне баштине.
http://www.politika.co.yu/rubrike/Kultura/Srbi-i-Jerusalim.sr.html
http://www.dnevnik.co.yu/arhiva/06-07-01-2004/Strane/akcija2.htm
Свети Сава испред Храма Св.Саве
http://www.ilustrovana.com/2008/2559/03-01-velika.jpg
http://www.ilustrovana.com/tekst.php?broj=2559&tekst=03
Ритуал поводом предстојећег Васкрса:
ВИШЕ ХИЉАДА ВЕРНИКА НА ПАЉЕЊУ СВЕТЕ ВАТРЕ У ЈЕРУСАЛИМУ
ЈЕРУСАЛИМ Ã¢â‚¬â€œ Више хиљада верника окупило се данас у цркви Светог гроба у Јерусалиму како би уочи Ускрса присуствовали традиционалном ритуалу паљења свете ватре.
Паљење свете ватре је протекло без инцидената.
Код цркве Светог гроба се окупило око 10.000 ходочасника, а око 1.000 полицајаца је обезбеђивало место.
Патријарх Грчке православне цркве Теофил Трећи традиционално је сишао у гробницу, а када се појавио са пламеном, зазвонила су црквена звона, док су га верници поздравили усклицима.
Ходочасници су затим кренули око пламена, палећи свеће.
Многи нису успели да уђу у цркву у којој су верници различитих цркава стајали одвојени по групама.
(Бета, 26.април)
Kao literatura, za ovaj tekst koristena je monografija Svetlost sveta , koja je sa blagoslovom preosvecenog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija izasla iz stampe 2000. godine, u slavu dve hiljade godina hriscanstva.
Ova monografija je objavljena na srpskom, ruskom i engleskom jeziku u jednom izdanju, u tirazu od hiljadu primjeraka.
Izvodi iz teksta Miljana Kovaca koji je rađen prema monografiji:
Srpske svetinje u Svetoj zemlji
Prema zivom predanju, sveti Sava Osveceni ostavio je zavjestanje da se poslije njegove smrti njegov zezal – paterica preda arhijereju carskog roda i istog imena kad bude dosao u manastir
Mnogobrojne crkve i manastiri zaduzbine Nemanjica svjedoci su slave i snage srednjovjekovne srpske drzave. Medutim, koliko ove zaduzbine svjedoce o materijalnoj moci, jos vise govore o duhovnoj snazi Srba, srpske srednjovjekovne drzave i njenih vladara. .. Najveci graditelj medu Nemanjicima bio je slavni kralj Milutin, koji je sagradio preko cetrdeset crkava i manastira sirom do tada poznatog svijeta. U Svetoj zemlji je jos brat njegovog djeda sveti Sava boravio i kupio ili sagradio van Jeruslima nekoliko srpskih svetilista. Osim Nemanjica, zaduzbine su gradili i drugi srpski velikasi.
Dom tajne vecere na Sionu otkupio je sveti Sava 1229. godine velikim zlatom. Srbi su bili ktitori manastiru svetog Save Osvecenog, gdje su podigli dvije manastirske kule sa paraklisima na vrhu.
Manastir svetog Đorđa i svetog Jovana Bogoslova u Akni zaduzbina je svetog Save, kao i manastir svetog Jovana Bogoslova na Sinaju.
Sveti Sava je bio i drugi ktitor manastiru Casnog krsta.
Manastir svetog proroka Ilije na gori Karmilu i manastir svetog Nikole na Tavoru zaduzbine su prvog srpskog patrijarha Joanikija I. Ove posljednje dvije zaduzbine sada ne postoje niti im se zna mjesto gdje su bile podignute. Nijedna od ovih zaduzbina danas nije pod jurisdikcijom Srpske crkve.
Zaduzbina kralja Milutina
Manastir svetih arhangela Mihaila i Gavrila u Jerusalimu podigao je srpski kralj Milutin Stefan Uros II 1315. godine. Podizanje ovog manastira usko je vezano za jedan istorijski dogadaj o kojem se danas vrlo malo zna.
Podignut je poslije briljantne pobjede srpske vojske u Maloj Aziji. O tom dogadaju pisao je Milutinov ljetopisac, arhiepiskop Danilo. On u svom ljetopisu pise da je otmjeni i bogobojazljivi kralj Milutin svome tastu, vizantijskom kralju Androniku II, u pomoc poslao elitne ratnike, konjanike koji su predvodeni vojvodom Novakom Grebostekom do nogu potukli Turke. Bilo je to prvo srpsko – tursko odmjeravanje snaga – katastrofalno za turske ratnike.
Arhiepiskop Danilo je zapisao: "Srbi su njihova tela sekli kao trsku." Slaveci ime Gospodnje poslije ove pobjede, kralj Milutin je najprije podigao crkvu Svetih arhangela, a poslije je sagradio konake, malu bolnicu i jednu gostionicu za sve srpske i slovenske kaludere i poklonike u Svetoj zemlji.
Manastir je podignut na mjestu na kome se arhangel Mihail javio caru i psalmopjesniku Davidu.
Kad je car David prebrojavao narod u Izrailju i Judeji, Bog se razgnjevi na njega i opomenu ga preko proroka Gada i dade mu tri mogucnosti za izbor kazne. Iako se car pokajao, morao je izabrati kaznu: sedam godina gladi, tri mjeseca gonjenja od neprijatelja ili pomor stanovnistva. Car je izabrao ovu trecu. Stradalo je sedamdeset hiljada ljudi. Tada bi znamenje i sveti arhangel Mihailo spusti mac u korice. To mjesto je obiljezeno srebrenim stubicem u sredisnjem dijelu crkve do oltara.
U kodeksnom rukopisu Grka Atanasiosa Ipsilandisa, pisanog u osamnaestom vijeku, koji je pronaden prije pet godina na Sinaju, ima da "Srbi monasi, koji su bili pod jurisdikcijom peckog arhiepiskopa, odavno su obitavali u manastiru svetog Arhangela u Jerusalimu i upravljali njim". To se odnosi na dogadaje iz 1533. godine, sto je dokaz da je u prvoj polovini sesnaestog vijeka manastir bio srpski.
Naravno, kad je sasvim nestalo srpske drzave, i kad su prihodi usahnuli, Grcka patrijarsija u Jerusalimu je preuzela srpski manastir i drzi ga i danas. Crkva svetog Arhangela je kameno zdanje sa sivo-bijelom kupolom, usred zgrada, starih i dozidivanih, rusenih i prepravljanih. Jedna glavna i jedna bocna prostorija, bez ijednog traga starine ili slovenskog slova ili predmeta. Nema dokumenata koji svjedoce o tome sta je sve na njoj ruseno i prepravljano, kakva je bila, kad je sagradena. Ipak, to je, nema sumnje, crkva svetih arhangela Mihaila i Gavrila, koju je veliki kralj Milutin Stefan Uros II podigao u cast pobjede nad Turcima i dao joj ime krsne slave svih Nemanjica.
Zavjestanje svetog Save
Velika lavra svetog Save Osvecenog najznacajniji je manastir judejske pustinje. Njegova istorija je duga preko 1.500 godina. Nalazi se u srcu pustinje izmedu Vitlajema i Mrtvog mora. Podignut je na strmoj zapadnoj strani Kedronske doline. Manastir je osnovao sveti Sava Osveceni 485. godine i jos tada je nazvan Velika lavra. U cijelom osmom vijeku i prvoj polovini devetog vijeka manastir je bio u velikom procvatu. Tada je u njemu skolovano preko 150 monaha, medu kojima su bili najveci ucitelji pravoslavlja: sveti Jovan Damaskin, sveti Kozma Melod, sveti Stefan Cudotvorac i mnogi drugi. Najvece svetinje ovog manastira nalaze se u Sabornoj crkvi – jednobrodoj bazilici sa kupolom. To je gradevina iz sestog vijeka. Unutar crkve je postavljen stakleni civot sa netruleznim mostima svetog Save Osvecenog (438 – 532. godine), koje su uspjesno vracene, nakon mnogo vijekova, 1965. godine. Prva crkva-pecina (nerukotvorena crkva) koja je posvecena svetom Nikoli ustanovljena je 486. godine od samog osnivaca.
Velike svetinje su i isposnica velikog branitelja i ucitelja pravoslavlja svetog Jovana Damaskina, isposnica svetog Save, visoka kula-pirg iz vremena cara Justinijana. Prije dolaska u manastir sveti Jovan je bio prvi ministar kalifa Meleha. Sveti Jovan je za vrijeme ikonoborca cara Lava Isavrijanca pisao poslanice u odbranu svetih ikona. Car ga je zbog toga tuzio kalifu, koji mu je za kaznu odsjekao desnu ruku. Ruka je ostala tri dana na trgu. Za to vrijeme sveti Jovan se neprestano molio pred ikonom presvete Bogorodice, koja je bila u njegovoj celiji. Presveta Bogorodica mu se javila i rekla da prisloni na ruku odsjeceni dio, koji je ponovo srastao sa rukom; na tom mjestu ostao mu je trag kao crven konac. Povodom iscjeljenja na ikoni se pojavilo izobrazenje jos jedne sake, koje sveti Jovan Damaskin optoci srebrom. Prema zivom predanju, sveti Sava Osveceni ostavio je zavjestanje da se poslije njegove smrti njegov zezal – paterica preda arhijereju carskog roda i istog imena kad bude dosao u manastir.
Kada je sveti Sava (srpski) prvi put posjetio ovaj manastir, 1229. godine, ovo zavjestanje je ispunjeno. Zezal svetog Save Osvecenog, koji se nalazio na zidu crkve, pripao je svetom Savi (srpskom). Ovaj zezal se i danas cuva u svetogorskoj celiji koja se zove Paterica. Tad je sveti Sava dobio i cudotvornu ikonu presvete Bogorodice trojerucice, koja se i danas cuva u manastiru Hilandaru.
http://www.advokatska-komora.co.yu/arhiva/Bogorodica_Trojerucica_Hilandar.jpg
Iz hrisovulje carice Mare, supruge turskog cara Murata II, kcerke Durda Brankovica, vidi se da je postojao ugovor izmedu Jerusalimske patrijarsije i Srpske crkve. Srpski monasi su dosli u lavru svetog Save Osvecenog i oslobodili ovaj manastir od razbojnika i pljackasa. Oni su tada sazidali veliku kulu i u njoj paraklis, posvecen svetom Simeunu. Kada su na patrijarsijski presto dosli Grci, odnosno patrijarh Teofil, isplatili su dug Srbima za gradnju kule i postavili za igumana Grka. Srpski monasi su upravljali lavrom 130 godina.
Русија добила дио Свете земље
Москва, 11. јун
Градоначелник палестинског града Јерихона Хасан Салех предао је предсједнику Императорског православног палестинског друштва и Обрачунске коморе Руске Федерације Сергеју Стјепашину потврду о власништву над три парцеле земље у Светој земљи.
Радио-Светигора преноси да је такву одлуку донио предсједник Палестинске националне администрације.
Једна од парцела, чија је површина 12 000 квадратних километара предата је Руској Влади. На том дијелу земље налази се једна од највећих светиња читавог хришћанског свијета - смоква, коју је, сагласно предању, проклео Исус Христ.
Друге двије парцеле, сагласно уговору, прадате су Руској православној цркви. Једна од њих, површине 18 000 квадратних километара, налази се у рејону који житељи Јерихона зову Московија.
"Све парцеле које су припадале Руској православној цркви њој треба и вратити, као законском власнику", рекао је Салех приликом сусрета са Стјепашиновим.
Стјепашин је рекао да је "Русији предато једно од најсветијих мјеста на свијету" и да је од сада главни задатак државе да на тој земљи ствара "центре руске културе, језика и православља".
Срна
http://www.eparhijazvornickotuzlanska.org/opsirnije.php?id=64&kategorija=1
vBulletin® v3.8.7, Copyright ©2000-2012, vBulletin Solutions, Inc.