Дејан М.
05-04-11, 13:00
Zaboravljeni heroj paklenog tunela
Mikajlo Ã…Â*imÅ¡ić, junak ratne drame po kojoj je snimljen film „Lepa sela lepo gore“, danas nadniči po selima
JoÅ¡ nosi gelere u telu, brine o staroj majci i nerado priča o ratu. Nije dobio ni orden, ni penziju. Posle oporavka, vratio se na front. Fukara se obogatila, a dobri momci propadoÅ¡e - kažu ljudi koji ga znaju
TridesetÅ¡estogodiÅ¡nji Mikajlo Ã…Â*imÅ¡ić, junak ratne drame u tunelu Brodar kod ViÅ¡egrada, koja se odigrala tokom devet dana i devet noći septembra 1992. godine i po kojoj je kasnije snimljen čuveni film „Lepa sela lepo gore“, danas, Å¡esnaest godina kasnije, preživljava radeći po Srbiji i Bosni kao - nadničar! Kako to kod Srba već biva, Mikajlova sudbina niÅ¡ta se ne razlikuje od ratnih priča i posleratnih sudbina hiljada i hiljada srpskih junaka, srpske sirotinje uglavnom koji su, kad je otadžbini trebalo, bili po rovovima, ginuli i stradali, a za koje je domovina kasnije, čim bi se koji rat zavrÅ¡avao, malo je reći - zaboravljala i da su živi.
Pre 16 godina, devete noći pakla u kanjonu Drine, Mikajlo je iz tunela, sa joÅ¡ dvojicom saboraca, sa 25 gelera u telu krenuo u smrt, ali ga je Bog ostavio da joÅ¡ poživi.
- Posle, kad su me preneli u bolnicu, operisali su me, neke od gelera su izvadili, ali ih je mnogo ostalo u telu. Često me sad bole leđa i noge. Bojim se, zanemoćaću jednog dana, a kako ću se onda izdržavati, ko će brinuti o mojoj majci... Možda bi te gelere trebalo povaditi, ali ko će ići po bolnicama, treba i para i vremena, a kad da stignem kad moram u nadnicu - kaže Mikajlo sa tek malo pritajene gorčine koju odavno nosi u sebi.
DEVET DANA UŽASA
Priča iz tunela danas je poznata i ispričana do kraja. Sa manje ili viÅ¡e umetničke slobode u nekim detaljima, preneta je i na film „Lepa sela lepo gore“. Septembra 1992. godine, sedmorica vojnika treće čete Drinskog bataljona - Mikajlo Ã…Â*imÅ¡ić iz StaniÅ¡evca, Slađan Simić iz Bosanske Jagodine, Novak Arsić iz Veletova, Vladan Gavrilović iz ViÅ¡egrada, Stevo Panić iz Smedereva, Milovan Lučić iz Užica i Stanko MađaÅ¡evac iz Lazarevca čuvali su most ispred tunela Brodar sa zadatkom da boÅ¡njačke jedinice spreče da pređu na desnu obalu Drine. Četvrtog dana, dok je ceo kanjon goreo, mala jedinica naÅ¡la se u klopci i jedini izlaz bio je da se povuku u tunel Brodar dug 97 metara, pun nekih betonskih ploča, sa desnom krivnom na polovini tunela. Devet dana pakla u opkoljenom tunelu, bez sna, bez vode, teÅ¡ko ranjeni, pod bombama, zoljama i rafalnom paljbom, sedmorica boraca doživela su pravi pakao. Četvorica su, Novak, Vladan, Steva i Milovan - ostala u tunelu zauvek.
NaÅ¡li smo ga pre neki dan u selu Kriva Reka, ispod Zlatibora, radi na imanju kod domaćina Sretena Kurćubića.
Ã…Â*apatom skoro, dok je vrhom opanka gnječio busen trave i pogleda uprtog u zemlju, viÅ¡e na naÅ¡e insistiranje, tek na tren setio se onih devet dana i devet noći u tunelu...
- Milovan i Vlado umrli su nam na rukama, izreÅ¡etani gelerima. Novak je bio teÅ¡ko ranjen, četiri dana je gledao kako mu noge vise na koži i kostima, gledao kako ih hvata gangrena, goreo je i buncao, onda je uzeo bombu... Posle, nije hteo da aktivira bombu, kaže, dajte mi piÅ¡tolj da se ubijem, bojim se, bombom ću povrediti nekoga od vas... Onda mi je dao sat, skinuo prsten i lančić rekao da ih dam njegovoj sestri, kad su muslimani zapucali, okinuo je i on... Oni pevaju napolju, ispred tunela, a od Novaka teče potok krvi... Tada mi je bilo najteže. Stevan je ostao u tunelu pored svog pobratima Milovana, da čuva njegovo mrtvo telo, muslimani su ga, kad su uÅ¡li u tunel, zverski ubili... Nas trojica smo devete noći krenuli u smrt, ali smo čudom ostali živi - skoro je Å¡aputao Mikajlo.
I, tu je stao...
- Ne mogu viÅ¡e, počeo sam ponovo da sanjam tunel... Ispričao sam to jednom, za film, dosta je...
Posle, Mikajlo se u bolnici oporavio od rana i čim je stao na noge, ponovo uzeo puÅ¡ku i - pravac front. A kad je rat zavrÅ¡en...
- Posle je bilo nikom niÅ¡ta! IÅ¡ao sam, tražio neki posao, rekli su mi - nema. Krenem u nadnicu, počnem da pravim kuću bliže ViÅ¡egradu, stignem do krova - nesta para. Traže mi u opÅ¡tini za projekat i neke dokumente, papire, tri hiljade evra. Ja, Å¡ta ću, ponovo u nadnicu... Ma, ne tražim ja njima nikakve nagrade ni medalje, da ne bi neko pomislio, ja sam moju kuću i familiju, moju domovinu branio, nego sam mislio, bilo bi od države, od vlasti, lepo da me samo malo pomognu, sad kad sam ja u krizi, da mi dozvolu i druge papire za kuću daju na veresiju, a ja bi to njima posle platio, nikom ja u životu marke dužan nisam ost’o - kaže Mikajlo.
U Dobrunu, na putu između Užica i ViÅ¡egrada, meÅ¡tani Mikajla uglavnom viđaju kako sa kesom punom namirnica zamakne gore u brda, u selo StaniÅ¡evac, gde mu živi majka, ili, koji dan kasnije, kako odozgo sleti na put i uhvati prevoz dole ka ViÅ¡egradu ili ka Užicu, u nadnicu.
- Ni većeg junaka, ni veće srpske tuge - kažu oni koji Mikajala i njegovu sudbinu znaju u prste.
- Jutros je otiš‘o u Srbiju za zaradi za komad ljeba i kutiju cigara. Fukara se obogati, a dobri momci propadoše - vele drugi.
Gore u StaniÅ¡evcu, u planini, u oronuloj Mikajlovoj kućici sastavljenoj od brvana i kamena, starica Milka Ã…Â*imÅ¡ić, Mikajlova majka, vezuje dan za dan i čeka kad će se Mikajlo vratiti iz nadnice. Iznenadni gosti malo je i prepadnu, prvo Å¡to kaže jeste da je sigurna, i da bi ruku u vatru stavila da njen Mikajlo, kao i njegov otac, nikad obraz nije ukaljao, da je iz rata izaÅ¡ao čist kao sunce...
- NiÅ¡ta se o njemu danima nije znalo, onda, javiÅ¡e da su ga doterali u viÅ¡egradsku bolnicu. Ja tamo-nisam ga prepoznala. Sav garav i krvav... JoÅ¡ mi pred očima stoji njegov lik, onako kako sam ga tog dana videla. JoÅ¡ od tad nisam zaspala a da mi se ta slika ne vrati, da mi ne sine pred očima... Samo Å¡to je se oporavio, uze puÅ¡ku i ode ponovo u jedinici, džaba smo mu govorili da se primiri, da se bolje oporavi, mi pričamo, a on stane, pogleda nas pa veli - „A ko će domovinu braniti ako ja ostanem kod kuće“ - pričala je Milka.
Posle, kad je rat završen, na Mikajla su, ponavlja njegova majka, svi zaboravili.
- Jok vala, ništa mu nisu dali, ni medalje, ni pare, niti se ko mog Mikajla setio da mu kakav pos’o i državnu službicu da - kaže Milka.
Pod Zlatiborom, u selu Kriva Reka, domaćin Sreten Kurćubić kaže da Mikajlo radi kod njega u nadnici po mesec-dva i da boljeg ni vrednijeg radnika nije video.
- NiÅ¡ta mu nije teÅ¡ko, radi u njivi, u Å¡tali, u klanici, suÅ¡ari... Sve zna... Postao je deo naÅ¡e porodice, jede Å¡ta i mi, spava gde i mi... Jedino, o ratu nikad ne priča, a i mi ga ne pitamo - kaže Sreten.
Na osmom kilometru magistrale od ViÅ¡egrada prema Rogatici, kad se pređe most preko Drine, ispred tunela Brodar stoji ploča sa imenima četvorice poginulih mladića i poruka: „Oj, tunelu, tvojega ti mraka, Å¡to ni liječi rane od junaka“. Na izlasku iz tunela je kamena ploča sa slikama i imenima doktorke Stojane Jojović i medicinske sestre LJubice Kastratović koje su poginule od bombi u pokuÅ¡aju da pomognu ranjenim srpskim borcima u tunelu.
Po zidovima tunela joÅ¡ su vidljivi tragovi gelera, zolja, granata. Samo Å¡to, izgleda, i na betonu brže zarastaju i zaceljuju rane, prekriva ih mahovina, nego one koje su ostale na duÅ¡i Mikajla Ã…Â*imÅ¡ića iz StaniÅ¡evca. I one ratne, i posleratne.
http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-15-04-2008/zaboravljeni-heroj-paklenog-tunela
Mikajlo Ã…Â*imÅ¡ić, junak ratne drame po kojoj je snimljen film „Lepa sela lepo gore“, danas nadniči po selima
JoÅ¡ nosi gelere u telu, brine o staroj majci i nerado priča o ratu. Nije dobio ni orden, ni penziju. Posle oporavka, vratio se na front. Fukara se obogatila, a dobri momci propadoÅ¡e - kažu ljudi koji ga znaju
TridesetÅ¡estogodiÅ¡nji Mikajlo Ã…Â*imÅ¡ić, junak ratne drame u tunelu Brodar kod ViÅ¡egrada, koja se odigrala tokom devet dana i devet noći septembra 1992. godine i po kojoj je kasnije snimljen čuveni film „Lepa sela lepo gore“, danas, Å¡esnaest godina kasnije, preživljava radeći po Srbiji i Bosni kao - nadničar! Kako to kod Srba već biva, Mikajlova sudbina niÅ¡ta se ne razlikuje od ratnih priča i posleratnih sudbina hiljada i hiljada srpskih junaka, srpske sirotinje uglavnom koji su, kad je otadžbini trebalo, bili po rovovima, ginuli i stradali, a za koje je domovina kasnije, čim bi se koji rat zavrÅ¡avao, malo je reći - zaboravljala i da su živi.
Pre 16 godina, devete noći pakla u kanjonu Drine, Mikajlo je iz tunela, sa joÅ¡ dvojicom saboraca, sa 25 gelera u telu krenuo u smrt, ali ga je Bog ostavio da joÅ¡ poživi.
- Posle, kad su me preneli u bolnicu, operisali su me, neke od gelera su izvadili, ali ih je mnogo ostalo u telu. Često me sad bole leđa i noge. Bojim se, zanemoćaću jednog dana, a kako ću se onda izdržavati, ko će brinuti o mojoj majci... Možda bi te gelere trebalo povaditi, ali ko će ići po bolnicama, treba i para i vremena, a kad da stignem kad moram u nadnicu - kaže Mikajlo sa tek malo pritajene gorčine koju odavno nosi u sebi.
DEVET DANA UŽASA
Priča iz tunela danas je poznata i ispričana do kraja. Sa manje ili viÅ¡e umetničke slobode u nekim detaljima, preneta je i na film „Lepa sela lepo gore“. Septembra 1992. godine, sedmorica vojnika treće čete Drinskog bataljona - Mikajlo Ã…Â*imÅ¡ić iz StaniÅ¡evca, Slađan Simić iz Bosanske Jagodine, Novak Arsić iz Veletova, Vladan Gavrilović iz ViÅ¡egrada, Stevo Panić iz Smedereva, Milovan Lučić iz Užica i Stanko MađaÅ¡evac iz Lazarevca čuvali su most ispred tunela Brodar sa zadatkom da boÅ¡njačke jedinice spreče da pređu na desnu obalu Drine. Četvrtog dana, dok je ceo kanjon goreo, mala jedinica naÅ¡la se u klopci i jedini izlaz bio je da se povuku u tunel Brodar dug 97 metara, pun nekih betonskih ploča, sa desnom krivnom na polovini tunela. Devet dana pakla u opkoljenom tunelu, bez sna, bez vode, teÅ¡ko ranjeni, pod bombama, zoljama i rafalnom paljbom, sedmorica boraca doživela su pravi pakao. Četvorica su, Novak, Vladan, Steva i Milovan - ostala u tunelu zauvek.
NaÅ¡li smo ga pre neki dan u selu Kriva Reka, ispod Zlatibora, radi na imanju kod domaćina Sretena Kurćubića.
Ã…Â*apatom skoro, dok je vrhom opanka gnječio busen trave i pogleda uprtog u zemlju, viÅ¡e na naÅ¡e insistiranje, tek na tren setio se onih devet dana i devet noći u tunelu...
- Milovan i Vlado umrli su nam na rukama, izreÅ¡etani gelerima. Novak je bio teÅ¡ko ranjen, četiri dana je gledao kako mu noge vise na koži i kostima, gledao kako ih hvata gangrena, goreo je i buncao, onda je uzeo bombu... Posle, nije hteo da aktivira bombu, kaže, dajte mi piÅ¡tolj da se ubijem, bojim se, bombom ću povrediti nekoga od vas... Onda mi je dao sat, skinuo prsten i lančić rekao da ih dam njegovoj sestri, kad su muslimani zapucali, okinuo je i on... Oni pevaju napolju, ispred tunela, a od Novaka teče potok krvi... Tada mi je bilo najteže. Stevan je ostao u tunelu pored svog pobratima Milovana, da čuva njegovo mrtvo telo, muslimani su ga, kad su uÅ¡li u tunel, zverski ubili... Nas trojica smo devete noći krenuli u smrt, ali smo čudom ostali živi - skoro je Å¡aputao Mikajlo.
I, tu je stao...
- Ne mogu viÅ¡e, počeo sam ponovo da sanjam tunel... Ispričao sam to jednom, za film, dosta je...
Posle, Mikajlo se u bolnici oporavio od rana i čim je stao na noge, ponovo uzeo puÅ¡ku i - pravac front. A kad je rat zavrÅ¡en...
- Posle je bilo nikom niÅ¡ta! IÅ¡ao sam, tražio neki posao, rekli su mi - nema. Krenem u nadnicu, počnem da pravim kuću bliže ViÅ¡egradu, stignem do krova - nesta para. Traže mi u opÅ¡tini za projekat i neke dokumente, papire, tri hiljade evra. Ja, Å¡ta ću, ponovo u nadnicu... Ma, ne tražim ja njima nikakve nagrade ni medalje, da ne bi neko pomislio, ja sam moju kuću i familiju, moju domovinu branio, nego sam mislio, bilo bi od države, od vlasti, lepo da me samo malo pomognu, sad kad sam ja u krizi, da mi dozvolu i druge papire za kuću daju na veresiju, a ja bi to njima posle platio, nikom ja u životu marke dužan nisam ost’o - kaže Mikajlo.
U Dobrunu, na putu između Užica i ViÅ¡egrada, meÅ¡tani Mikajla uglavnom viđaju kako sa kesom punom namirnica zamakne gore u brda, u selo StaniÅ¡evac, gde mu živi majka, ili, koji dan kasnije, kako odozgo sleti na put i uhvati prevoz dole ka ViÅ¡egradu ili ka Užicu, u nadnicu.
- Ni većeg junaka, ni veće srpske tuge - kažu oni koji Mikajala i njegovu sudbinu znaju u prste.
- Jutros je otiš‘o u Srbiju za zaradi za komad ljeba i kutiju cigara. Fukara se obogati, a dobri momci propadoše - vele drugi.
Gore u StaniÅ¡evcu, u planini, u oronuloj Mikajlovoj kućici sastavljenoj od brvana i kamena, starica Milka Ã…Â*imÅ¡ić, Mikajlova majka, vezuje dan za dan i čeka kad će se Mikajlo vratiti iz nadnice. Iznenadni gosti malo je i prepadnu, prvo Å¡to kaže jeste da je sigurna, i da bi ruku u vatru stavila da njen Mikajlo, kao i njegov otac, nikad obraz nije ukaljao, da je iz rata izaÅ¡ao čist kao sunce...
- NiÅ¡ta se o njemu danima nije znalo, onda, javiÅ¡e da su ga doterali u viÅ¡egradsku bolnicu. Ja tamo-nisam ga prepoznala. Sav garav i krvav... JoÅ¡ mi pred očima stoji njegov lik, onako kako sam ga tog dana videla. JoÅ¡ od tad nisam zaspala a da mi se ta slika ne vrati, da mi ne sine pred očima... Samo Å¡to je se oporavio, uze puÅ¡ku i ode ponovo u jedinici, džaba smo mu govorili da se primiri, da se bolje oporavi, mi pričamo, a on stane, pogleda nas pa veli - „A ko će domovinu braniti ako ja ostanem kod kuće“ - pričala je Milka.
Posle, kad je rat završen, na Mikajla su, ponavlja njegova majka, svi zaboravili.
- Jok vala, ništa mu nisu dali, ni medalje, ni pare, niti se ko mog Mikajla setio da mu kakav pos’o i državnu službicu da - kaže Milka.
Pod Zlatiborom, u selu Kriva Reka, domaćin Sreten Kurćubić kaže da Mikajlo radi kod njega u nadnici po mesec-dva i da boljeg ni vrednijeg radnika nije video.
- NiÅ¡ta mu nije teÅ¡ko, radi u njivi, u Å¡tali, u klanici, suÅ¡ari... Sve zna... Postao je deo naÅ¡e porodice, jede Å¡ta i mi, spava gde i mi... Jedino, o ratu nikad ne priča, a i mi ga ne pitamo - kaže Sreten.
Na osmom kilometru magistrale od ViÅ¡egrada prema Rogatici, kad se pređe most preko Drine, ispred tunela Brodar stoji ploča sa imenima četvorice poginulih mladića i poruka: „Oj, tunelu, tvojega ti mraka, Å¡to ni liječi rane od junaka“. Na izlasku iz tunela je kamena ploča sa slikama i imenima doktorke Stojane Jojović i medicinske sestre LJubice Kastratović koje su poginule od bombi u pokuÅ¡aju da pomognu ranjenim srpskim borcima u tunelu.
Po zidovima tunela joÅ¡ su vidljivi tragovi gelera, zolja, granata. Samo Å¡to, izgleda, i na betonu brže zarastaju i zaceljuju rane, prekriva ih mahovina, nego one koje su ostale na duÅ¡i Mikajla Ã…Â*imÅ¡ića iz StaniÅ¡evca. I one ratne, i posleratne.
http://www.glas-javnosti.rs/clanak/glas-javnosti-15-04-2008/zaboravljeni-heroj-paklenog-tunela