Српкиња
01-12-08, 18:13
Еее.. па ако знате за неко.. :D:D Ја ћу прва :D
Pojava Svetog ognja u Jerusalimu
Na Veliku Subotu, u Crkvi Groba Gospodnjeg u Jerusalimu, hodocasnici bivaju svjedoci jednog od najvecih cuda slatkog Pravoslavlja, cuda koje u Obecanoj Zemlji Starog Izrailja grije srca, krijepi vjeru i uzdize duh Novog Izrailja. Plavkasto-bjelicasti plamen Sv.Ognja koji na naduman nacin silazi u Crkvu Sv.Ognja, nakon molitve Pravoslavnog Patrijarha Jerusalimskog ili pravoslavnog Vladike (kao sto je to bio slucaj ove godine, jer je jerusalimska katedra upraznjena nakon upokojenja Svjatejseg Patrijarha Diodora)jedno je od najvecih cuda Pravoslavlja. Kao i svako cudo vjere, tako i ovaj sveti dogadjaj ushicuje duse izabranog stada Hristovog, ali i izaziva brojne nedoumice kod nevjernika.
Sveti oganj u Jerusalimu
Kako je pojava Sv.Ognja jedno od najvecih cuda u Svetoj Zemlji, postoji stroga procedura koja prethodi samom ulasku Patrijarha u unutrasnjost Crkve. Procedura je propisana od strane vlasti drzave Izrael, i mora se ispostovati do u najmanji detalj. Zasnovana je na odredbama zakona koji je osmanlijska vlada donijela 1852 godine, kojim je Porta utvrdila prava razlicitih hriscanskih zajedica u cjelokupnom kompleksu Crkve Sv.Groba Gospodnjeg. Koristim rijec kompleks kako bi jednom rjecju obuhvatio sve crkve i "crkve" koje se nalaze pod istim krovom i koje se zajednicki zovu Crkva Sv.Groba Gospodnjeg (Holy Sepulchure). Naime, sama Crkva Groba Gospodnjeg (kapelica u kojoj se nalazi Hristov Grob) je crkva u Crkvi, gradjevinarskim jezikom receno "objekat" u "objektu", i nalazi se ispod kupole citavoga zdanja.
U samom kompleksu se nalaze ili se na njega naslanjaju: Pravoslavni Manastir Djeve Marije, Pravoslavne kapele Sv.Jakova i Sv.Jovana, Pravoslavni Manastir Sv.Praoca Avraama, jermenska kapela Sv.Jovana, etiopska kapela Sv.Mihaila, latinska kapela franaka, Pravoslavna Kapela Sv.Marije Egipcanke, koptska kapela, kapela sirijskih monofizita, latinski oltar Sv,Marije Magdalene, latinska kapela Djeve Marije, jermenska kapela Deobe Hristove Odjece, Pravoslavna Kapela Sv.Longina, Pravoslavna Kapela Izrugivanja, jermenska kapela Sv.Jelene, etiopska kapela Cetri Zivotinje; na spratu je mjesto Raspeca-Golgota, gdje su Pravoslavna Kapela Raspeca, dvije latinske kapelice i posebna mjesta (nise stolovi i sl) koji pripadaju drugim zajednicama. Pored crkava, kapela i oltara u kompleksu su strogo odredjena mjesta koja pripadaju razlicitim zajednicama, bukvalno svaki ugao ima vlasnika koji se bori da mu prava ne budu uzurpirana od strane neke druge zajednice. Gore pomenutim zakonom je, zapravo, prihvacen status quo, zateceno stanje "vlasnistva" u Crkvi Groba Gospodnjeg. Sa manjim izmjenama taj zakon je i danas na snazi. Nekolike odredbe ovog zakona odredjuju i proceduru koje crkvene vlasti (razlicitih zajednica) moraju u saradnji sa lokalnim vlastima zadovoljiti na Veliku Subotu.
Ujutro na Veliku Subotu, posebna "komisija" sastavljena od svih hriscanskih zajednica, jevrejskih vlasti i muslimanske porodice kojoj je povjereno provodjenje osmanlijskog zakona jos u proslom vijeku (to su oni sa fesovima koje pominje Sloba ,a koji prate Litiju i odrzavaju red) vrsi pretragu Crkvice Groba Gospodnjeg kako bi se uvjerili da se unutar Crkve ne nalazi bilo koje sredstvo kojim bi se vjestacki izazvao plamen (sibice, upaljaci, sakriveno kandilo i sl.). Ova provjera se odvija od 10:00 do 11:00, i na njoj insistira i jerusalimska patrijsarsija, jer postoji nepisana odredba po kojoj bi nekakva prevara ili izostanak pojave Sv.Ognja znacio prenos prava na neku drugu "hriscansku" zajednicu. Takodje, cudo svake godine prate izjave bogohulitelja "iz prve ruke" koje pokusavaju da ospore ovaj cudesni dogadjaj, sto je razlog vise da se i heterodoksni na njima prihvatljiv nacin (svojim ocima) uvjere da prevare nema. U 11:00 svi predstavnici (ukljucujuci jevreje i muslimane) zatvaraju vrata Crkve u kojoj niko ne smije da ostane, stavljaju pecat spravljen od meda i cistog voska, cime se potvrdjuje da je Crkva prazna i da unutar Crkve nije pronadjeno nista sto bi moglo izazvati plamen.
ČUDO POJAVE SV.OGNJA
U 12:00 do Crkve dolazi Litija predvodjena Patrijarhom Jerusalimskim, Vladikama i svestenicima pravoslavne Crkve, i vjernim narodom. Prate je i predstavnici drugih zajednica. Litiju prati monotona zvonjava sa brojnih zvonika koja nagovjestava veliko cudo. Patrijarh ulazi u obliznju Kapelu Sv.Jakova i sjeda na patrijarsijski tron. Nakon toga predstavnici jermenskih, koptskih, etiopskih monofizita, kao i predstavnici drugih zajednica prilaze Patrijarhu i cjelivaju mu ruku. Ovo nikako ne treba mjesati sa davanjem blagoslova jereticima, vec se radi o drevnoj odredbi pravoslavnih da se niko od inoslavnih zajednica ne moze udostojiti da pripali svijecu od pravoslavnih ukoliko to ne dozvoli Patrijarh Jerusalimski. Prilikom ovog cjeliva Patrijarh ne daje blagoslov, tj. ne pravi krsni znak iznad glava nepravoslavnih. Slijedi obhod oko Crkve Groba Gospodnjeg tri puta, koji se zavrsava ispred zapecacenog ulaza u samu Crkvu.
Prije nego sto Patrijarh otpecati ulaz, i udje u Crkvu predstavnici jevrejskih vlasti i jevrejske policije detaljno pretresaju Patrijarha, kako bi se uvjerili da on negdje ne krije sibice ili upaljac. Ovaj pretres se vrsi naocigled svih prisutnih kako bi se svi, pravoslavni i inoslavni, uvjerili da Patrijarh nema pri sebi nista cime bi vjestacki izazvao plamen. Patrijarh, zajedno sa jermenskim dragumanom, otpecacuje Crkvu i ulazi unutar Svetinje. Zatim se kolenopreklono moli, citajuci narocite molitve kojima se u ime svih pravoslavnih svuda moli Raspetom Hristu da i ove godine posalje Sv.Oganj kao svjedocanstvo Svojeg Vaskrsenja, ali i kao znak pravovjernosti stada pravoslavnog. Dok se Patrijarh moli unutar Crkve u citavom zdanju se gase svijetla i kandila, i narod u potpunom mraku govori Gospode Pomiluj. Svako na svom jeziku uznosi ovu drevnu prozbu, skrusenog srca, ali sa nadom. To je onaj momenat koji prethodi prelasku iz tuge u radost, iz mraka u svjetlost.
To je trenutak kada je mozda najlakse razumjeti sta je Sv.Jovan Lestvicnik podrazumjevao rjecju "HARMOLIPI" = RADOSTVORNA TUGA, tuga koja jednim bljeskom Sv.Ognja prerasta u neiskazivu radost. Oni koji su se udostojili da udju u Crkvu zajedno sa Patrijarhom, ovako opisuju pojavu Sv.Ognja: plavicasto-bjelicasti plamen se iznenada pojavljuje sa svih strana Crkvice, ponekad u vidu plamenih jezicaka, ponekad u vidu plamenih loptica. Najprije silazi na svijecu koju drzi Patrijarh, koji prije svega ostalog pripaljuje maleno kandilo, zaklonjeno u staklo, kako bi se Sv.Oganj sacuvao od namjernog ili nenamjernog nemara prisutnih. Poslije ovoga, Patrijarh izlazi iz Crkve.
Pojava Patrijarha sa Sv.Ognjem izaziva erupciju odusevljanja vjernika. Svako se raduje na svoj nacin: Rusi i Srbi klece i uzdizu ruke ka nebu, Grci placu sa osmjehom na licu, pravoslavni Arapi (Rum Ortodoks) skacu i gotovo vriste Hristos Vaskrse...Plamen se, potom, prenosi od svijece do svijece i iznosi van kompleksa Sv.Groba Gospodnjeg. Pravoslavni Arapi nerijetko pripaljuju baklje i trce Jerusalimom, ne prezajuci da "zagaze" u muslimansku ili jevrejsku cetvrt, iako policija sprjecava njihovo radosni "obhod" gradom.
OPIS SV.OGNJA
Ovaj opis daje pravoslavni jelin, otac Stilijan koji se 1994 godine udostojio da video kamerom snimi cudesni dogadjaj.
Plamen je plavicasto-bjelicast i u prvih 33 minuta nema osobine "obicnog" plamena. U guzvi koja nastaje iz zelje da se sto prije pripali svijeca, desavalo se da Plamen dotakne lice ili kosu vjernih, ali nije bilo opeklina niti se kosa palila. Ponekad se javlja u vidu plamenih jezicaka koji izviru iz zidova Crkve, dok drugi put plamene loptice bukvalno lete Crkvom.
Desava se i da Sv.Oganj ne dodje do vjernih od ruke Patrijarha, vec da poboznim pravoslavnima svijeca pripali "sama od sebe". Slicno se desava i sa kandilima pravoslavne Crkve Raspeca Hristovog koja se nalazi na spratu zdanja. Bljeskanje Sv.Ognja traje nekoliko minuta i ocevidci ga uporedjuju sa odbljescima koje stvara fles fotoaparata, samo sto je bljesak intenzivniji i dolazi sa svih strana.
PRAVOSLAVNO ČUDO
Cudesna pojava Sv.Ognja desava se iskljucivo kada u Crkvu Groba Gospodnjeg udje Pravoslavni Patrijarh. Da je to tako svjedoce brojni primjeri iz proslosti, kada su inoslavni, uzurpiravsi pravo pravoslavnih, pokusavali da "izazovu" ovo cudo. Mozda je najbolji primjer slucaj iz 1549 godine kada su jermenski monofiziti potplatili sultana Murata IV da njima povjeri "priziv" Sv.Ognja. Bilo je to u vrijeme pravovjernog Patrijarha Jerusalimskog Sofronija II.
Jermenski patrijarh je usao u Crkvu Sv.Groba i bezuspjesno ocekivao pojavu Sv.Ognja. Za to vrijeme Patrijarh Sofronije se nalazio van Crkve pored stuba, koji se u jednom trenutku razdvojio po vertikali i iz napukline se pojavio Sv.Oganj pripalivsi svijecu koju je suznih ociju drzao Patrijarh. Ovaj stub se i danas moze vidjeti pored Crkve Sv.Groba i predmet je postovanja i cjeliva pravoslavnih. Muslimanski mujezin Tunum je sa minareta obliznje dzamije vidio cudesni dogadjaj i javno ispovjedio: "Velika je vjera Hriscana. Jedan je pravi Bog, Bog Hriscana. Vjerujem u Hrista vasrkslog iz mrtvih i kolenopreklono ispovjedam da je On moj Bog." Nakon ovoga su ga muslimani mucili ne bi li se odrekao svog Boga, sto ovaj blagocestivi neofit nije ucinio.
Njegove mosti se cuvaju u pravoslavnom Manastiru Bogorodice Marije u Jerusalimu.
ЧУДО У МАЧВИ: Из иконе Светог Василија Острошког у селу Ноћај цурило уље које је испуштало пријатан мирис
Све се одиграло на дан овог светитеља 12. маја и трајало је 10 дана. Кандило се током молитви клатило лево-десно. Ходочасници из разних делова Србије походе кућу ђакона Александра Љубанића у нади да ће им бити услишене молитве
Мештани Ноћаја, села у Мачви са једва 300 кућа, од 12. маја, од када се прочуло да је икона Светог Василија Острошког у кући ђакона Александра Љубанића почела да мироточи, не престају да долазе да се поклоне овом свецу. Ђакон Љубанић, који службује у цркви у Салашу Ноћајском, у суседном селу, каже да је икону купио пре шест или седам месеци у епархијској продавници у Сремској Митровици.
- У почетку се ништа необично није дешавало. Дан пред празник Светог Василија Острошког, 12. маја, кренуо сам да долијем изјутра уља у кандило, које иначе гори нон-стоп испод икона. У том тренутку видео сам да је икона Светог Василија влажна, али сам помислио да је то од кандила. Међутим, одједном се осетио снажан пријатан мирис који се проширио на целу кућу. Моја супруга је додирнула ту кап на икони и схватила је да је у питању уљана маса и да мирис потиче из ње. Одмах сам позвао сеоског пароха - прича млади ђакон.
Прве капи, каже он, појавиле су се из „руке“ светитеља.
- Оног тренутка када је свештеник цркве из Ноћаја одржао молитву, та прва кап је склизнула доле. Уље неописивог мириса ишло је цео дан. Увече, негде после поноћи, капи су кренуле и из крста са капе светитеља, да би ујутру, на сам дан његовог празника, икона била сва у уљу. На седам места је капала - прича Љубанић.
Икона чудотворца Светог Василија Острошког, у породичној кући Љубанић, постављена је у углу собе уз остале светитеље тако да заједно чине импровизовани олтар овог домаћинства. Прво вече су три свештеника читала молитву, а друго вече девет. По селу се брзо прочуло шта се дешава, па је народ почео спонтано да долази. Ђакон Љубанић каже да је ту прву ноћ сигурно триста душа прошло кроз његов дома.
- Људи су долазили да се поклоне појављивању светог Василија и његовој великој милости. Долазе и данас. Било је људи из Земуна, Новог Сада... Палили су свеће, плакали, падали на колена и молили се за спас својих душа, за оздрављење... - прича он.
Икона је непрестано, са мањим или већим интензитетом, мироточила десетак дана. А како каже један од првих очевидаца, ветеринар Небојша Љесковац, дешавало се нешто што је противно свим законима физике.
- Како је више уља ишло, мирис је био слабији, да би, када је ишло мало уља, мирис био тако јак да се ширио двориштем и целом улицом - каже он.
Љубанић каже да је икона Светог Василија папирната и да је залепљена на медијапан. Икону је, одмах пошто је купљена, осветио прота Милован Иванковић, парох цркве у Салашу Ноћајском. Умирујући мирис још се шири дневном собом породице Љубанић.
- Пре него се ишта десило чак нисмо ни знали на каквом је материјалу урађена. Онда смо скинули да погледамо, јер смо помислили да није можда на боровини, јер се дешава да боровина некада пушта смолу, која може да пробија. Али, ово је уље, значи није смола, и капало је кап по кап - прича ђакон.
Мироточење је престало 22. маја, тачно десет дана пошто је и почело, а трагови су још видљиви на икони.
ОБАВЕШТЕНЕ ЦРКВЕНЕ ВЛАСТИ
О овом чуду у Мачви обавештене су највише црквене власти, а даљи потези се очекују од њих.
- Прате се дешавања, обављају се молитве над њом и видећемо. Будући да је она већ скоро престала да мироточи, претпоставка је да би следеће године уочи празника Светог Василија поново могла да крене. Могуће је да се понови и раније, а могуће је да се не понови више никада. То нико не може знати, то је воља Божја - објашњава Љубанић.
- Врло је мало икона у историји цркве које су мироточиле. Посљедњи случај који је забележен је икона Светог апостола и еванђелисте Луке и она се, мислим, налази тренутно у манастиру Лепавина у Хрватској. И она је почела да мироточи у једној православној породици у Немачкој и мироточила је три-четири дана, да би била пренета у манастир. Било је и неколико случајева да су иконе Богородице мироточиле, а у скорије време и на овим просторима није. Ово је благодат и за ово место, и за Мачву, и за сав наш род српски. Јер миро је прво кренуло из руке којом свети Василије благосиља. Благослов и благодет божја може бити само на добро - верује ђакон.
Љесковац, који је и председник црквеног одбора, каже да је непобитна чињеница да се десило нешто јединствено.
- Било је у историји и да икона проплаче... Овде нису ишле сузе већ уље и тај угодан мирис - каже он, додајући да је уочио да се кандило све време док је служена молитва клатило лево-десно да би се оног тренутака када се молитва завршила потпуно умирило.
Ђакон каже да је занимљиво то да је све почело да се дешава на недељу Мироносица.
- Ове године дан пред Василија Острошког био је празник, то јест дан у коме су по јеванђељу жене са мирисним уљима пошле ка гробу Исуса Христа да његово тело помажу. Интересантно је да је баш на тај дан икона и кренула да мироточи.
Милован Иванковић, свештеник, каже да се зна да се чуда излечења у манастиру Светог Василија Острошког дешавају. Мештани села у коме је икона Светог Василија Острошког почела да мироточи причају да су неки људи оздравили када су се поклонили овом свецу. Ђакон Љубанић каже да не може ништа да каже о томе јер није тако нешто видео, али додаје да је сасвим сигурно једно:
- Оно што сам на лицима људи могао да видим свих ових дана је нека мекоћа, као да су им се вратиле давно изгубљене вредности - љубав, праштање, мир, слога... А то је у данашње време много више значајно.
Аутор:
Бранкица Ристић
"Примили смо баш ових дана једно писмо из Јерусалима, из Манастира свете Магдалене у Гетсиманији. Пишу како се једној девојчици јавио живи Христос у храму. Девојчица се усудила да стави питање: "Господе, докле ће овако страдати свет?". Благ осмех на лицу Господњем био је једини одговор. Но тај осмех охрабрио је девојчицу да стави друго питање: "Господе која ће вера победити?". Са истим благим осмехом одговорио је Господ гласно: "Православна". Невиним и чистим јавља се Бог. За нас је поучно и важно то што се у ово стравично време налази осмех на лицу Јунака светске драме. То је осмех победиоца , сигурног у своју крајњу победу. И наравно, важно је Његово сведочанство да ће православна вера победити. Ми смо захвални за ово саопштење из Гетсиманског врта, које нам долази као освежење и као нов доказ..."
св. владика Николај у тексту "Са старом вером и новим одушевљењем"
Мирољуб Антонијевић из Крагујевца зарадио је, служећи војску у Билећи, тешко оболење бубрега, тако да је морао да носи по два појаса да би се загревао. Његова трогодишња кћи Ивана имала је три хематома - на челу, на врату и леђима. У лето 1982. отац и кћи су дошли у Острог. Отишли су на службу у Горњи Манастир. Ивана је, пред крај јутрења, клекла, у чему су је следили сви присутни. Одједном, Мирољуб је осетио како му из тела излазе некакве невидљиве иглице, сличне ињу. Од тада је био потпуно здрав - бубрези га више нису никад заболели. Што се тиче девојчице, она је окупана на извору Мајке Божије у Горњем Острогу, и сви хематоми су нестали без трага после неколико дана.
Записано од Мирољуба Антонијевића
Исто је често да иконе "заплачу"... U jednom od penzenskih stanova se svakog dana dešava čudo
Obična arbekovska višespratnica, kakvih u Penzi ima na hiljade, desetine hiljada. I sam stan je običan. Ali izvinite, ipak postoji nešto što ovaj stan izdvaja od drugih. To su ikone, mnogo ikona. Iako, iskreno govoreći, i time danas teško da možete nekoga da zadivite: vreme je takvo da te niko neće goniti ni za što, što si krstio dete, ni zato što si se venčao, što ideš u crkvu, nosiš pravoslavni krst …Prosto odmah se vidi da li su ikone u kući mode radi ili je to nešto tajanstveno, znak neprekidnog duhovnog opštenja sa Bogom.
U slučaju Nine Ivanovne (ime i prezime su izmenjeni) je to znak nečeg tajanstvenog. Ona malo kome govori o čudu koje se u njenom stanu dešava svakodnevno. Samo duhovnim sestrama, i to daleko ne svim. Ali to je u njenom karakteru. Ne priča mnogo, uzdržana je. Nina Ivanovna se preobrazi kada priča:
- Ja sam to slučajno videla. Počela sam da premeštam kandilo i šta sam ugledala? Iz oka Majke Božije na ikoni “Dostojno jest” je potekla suza! A možda to nije suza, već neka kap, krupna takva … Ugledala sam tu suzu i skoro zaplakala: “Gospode, zašto u mojoj kući ikone plaču? Ja ne želim da one plaču!”. Uzela sam vaticu, natopila je svetom vodicom i obrisala tu kap. Vaticu sam sačuvala kao svetinju. A ujutru sam već specijalno tražila da nema nove suze. I šta sam videla? Na raznim mestima sam videla sitne kaplje, koje su svetlele kao brilijanti. Gospode, to je čudo! Zbog čega mi je to dato? Kakav je to znak?
Ovde je umesno napraviti digresiju, da bi se čitaocu objasnili neki detalji i o ikoni, i o njenoj vlasnici.
Ta ikona ima dva naziva: “Dostojno jest” i “Svemilostiva”. Presveta Bogorodica ima stotine ikonopisnih likova: na ovom je naslikana sa Bogomladencem Isusom, Koji u rukama drži svitak sa rečima pravoslavnog ispovedanja Majke Božije. Natpis glasi: “Duh Gospodnji je na meni, njega radi pomaza Me”.
Originalna ikona se nalazi na Svetoj Gori, u Karejskom manastiru, koji je osnovao car Konstantin Veliki 35 godine. Interesantna je istorija njenog proslavljenja. Jednom je u keliju kod jednog poslušnika došao neki monah, i kada su svi zajedno počeli da pevaju pred ikonom Bogomajke “Časniju od heruvima…”, monah je rekao: “A mi ovako veličamo Majku Božiju: “Dostojno je zaista blaženom zvati Tebe Bogorodicu…”, a posle dodajemo: “Časniju od heruvima…”. Poslušnik je bio u takvom umiljenju, da je zamolio gosta da napiše pesmu. Ali u keliji nije bilo ni olovke, ni papira. Tada je gost naslikao pesmu na kamenu, koji je bio kao vosak pod njegovom rukom. Gost se predstavio kao Gavrilo i postao je nevidljiv. Monasi su saznavši za to i ugledavši kamenu ploču počeli od tada da pevaju novu pesmu. A ikona pred kojom je taj arhangelski pozdrav bio ispevan je nazvana “Dostojno jest”.
“Bajka!” – rećiće neko. Ali onda je bajka i to što se dešava sa kopijom te ikone u stanu Nine Ivanovne. Ikonu su joj poklonili. Obična, ikona fotografija. Ali domaćica svako jutro nalazi na njoj nove kapljice – brilijante. I to nije bajka, već stvarnost. One su svuda: ispod očiju Bogomajke, na oreolu, ispod ruke, na svitku, na odeždi Bogomladenca. A na prstu Majke Božije kapi su se zaustavile i obrazovale kao neku malu šoljicu.
U akatistu (veličanju) te ikone se ponavlja stih: “Raduj se, hrišćanima Pomoćnice i milosrdna Zastupnice grešnika”. Nina Ivanovna, je kao i svi mi naravno čovek sa gresima. Ali i velika trudbenica. Njoj je dopao i težak udeo. Muž joj je bio bolestan skoro 40 godina, može se reći tokom celog porodičnog života. Ima godina dana kako je umro. U to vreme je ikona “Dostojno jest” već mirotočila.
“Mislim da mi se to daje radi ukrepljenja – i u veri, i u životnim nevoljama, - kaže Nina Ivanovna. – Duša mi je tako tugovala, tako sam se mučila, gledajući muževljevo stradanje, brinući se o njemu …Ne znam kako bih nastavila dalje da živim posle njegove smrti. Danas nisam ni tužna niti u uniniju. Gledam sa ushićenjem na svetlu ikonu i zahvaljujem Gospodu što me nije ostavio, uznosim molitve Presvetoj Bogorodici zbog toga što me miluje i pomaže da dalje živim…”
Nina Ivanovna nema ni krepko zdravlje. Godine nose svoje, srce boli, pritisak …”Ako sam raslabljena, uzimam ikonu u ruke, molim se, celivam je … - i postaje mi lakše…”
+ + +
Odavno se zna za slučajeve mirotočenja i čak i krvotočenja ikona. To se najčešće dešava u crkvama. Mirotočenje domaće ikone je najredja pojava. Ali niko ne može da da tačan odgovor na pitanje: “Zbog čega plaču ikone?”. Sećam se reči penzenskog sveštenika Uspenjske crkve oca Andreja, koji je na slično pitanje odgovorio sa nekom skrivenom boli: “Zašto? Plaču zbog naših grehova. Koliko crkava stoje razrušene, svetinja porušenih …”. I sećam se još svedočenja drugih ljudi, u čijim kućama ikone odjednom počinju da blagouhaju. I to takav miris – neovozemaljski! – se oseća po stanu!.. I to blagouhanje prestaje takodje iznenada onako kako je i počelo. A to je ono – zašto?
Možda i ne treba da pokušavamo da dokučimo istinu? Verujući ljudi kažu: “Samo Gospod zna”. Naučnici koji su ispitivali miro koje ističe sa ikona (sa prijatnim mirisom i potpuno bez njega), su se već uverili: ono po svom sastavu ne sadrži ništa ovozemaljsko. A mi sve treba i da prihvatimo kao stvarnost.
“Tajna je ovo velika”…
Tatjana Volodina
22.08.2001. Penza
Доста од мене... :D:D
Pojava Svetog ognja u Jerusalimu
Na Veliku Subotu, u Crkvi Groba Gospodnjeg u Jerusalimu, hodocasnici bivaju svjedoci jednog od najvecih cuda slatkog Pravoslavlja, cuda koje u Obecanoj Zemlji Starog Izrailja grije srca, krijepi vjeru i uzdize duh Novog Izrailja. Plavkasto-bjelicasti plamen Sv.Ognja koji na naduman nacin silazi u Crkvu Sv.Ognja, nakon molitve Pravoslavnog Patrijarha Jerusalimskog ili pravoslavnog Vladike (kao sto je to bio slucaj ove godine, jer je jerusalimska katedra upraznjena nakon upokojenja Svjatejseg Patrijarha Diodora)jedno je od najvecih cuda Pravoslavlja. Kao i svako cudo vjere, tako i ovaj sveti dogadjaj ushicuje duse izabranog stada Hristovog, ali i izaziva brojne nedoumice kod nevjernika.
Sveti oganj u Jerusalimu
Kako je pojava Sv.Ognja jedno od najvecih cuda u Svetoj Zemlji, postoji stroga procedura koja prethodi samom ulasku Patrijarha u unutrasnjost Crkve. Procedura je propisana od strane vlasti drzave Izrael, i mora se ispostovati do u najmanji detalj. Zasnovana je na odredbama zakona koji je osmanlijska vlada donijela 1852 godine, kojim je Porta utvrdila prava razlicitih hriscanskih zajedica u cjelokupnom kompleksu Crkve Sv.Groba Gospodnjeg. Koristim rijec kompleks kako bi jednom rjecju obuhvatio sve crkve i "crkve" koje se nalaze pod istim krovom i koje se zajednicki zovu Crkva Sv.Groba Gospodnjeg (Holy Sepulchure). Naime, sama Crkva Groba Gospodnjeg (kapelica u kojoj se nalazi Hristov Grob) je crkva u Crkvi, gradjevinarskim jezikom receno "objekat" u "objektu", i nalazi se ispod kupole citavoga zdanja.
U samom kompleksu se nalaze ili se na njega naslanjaju: Pravoslavni Manastir Djeve Marije, Pravoslavne kapele Sv.Jakova i Sv.Jovana, Pravoslavni Manastir Sv.Praoca Avraama, jermenska kapela Sv.Jovana, etiopska kapela Sv.Mihaila, latinska kapela franaka, Pravoslavna Kapela Sv.Marije Egipcanke, koptska kapela, kapela sirijskih monofizita, latinski oltar Sv,Marije Magdalene, latinska kapela Djeve Marije, jermenska kapela Deobe Hristove Odjece, Pravoslavna Kapela Sv.Longina, Pravoslavna Kapela Izrugivanja, jermenska kapela Sv.Jelene, etiopska kapela Cetri Zivotinje; na spratu je mjesto Raspeca-Golgota, gdje su Pravoslavna Kapela Raspeca, dvije latinske kapelice i posebna mjesta (nise stolovi i sl) koji pripadaju drugim zajednicama. Pored crkava, kapela i oltara u kompleksu su strogo odredjena mjesta koja pripadaju razlicitim zajednicama, bukvalno svaki ugao ima vlasnika koji se bori da mu prava ne budu uzurpirana od strane neke druge zajednice. Gore pomenutim zakonom je, zapravo, prihvacen status quo, zateceno stanje "vlasnistva" u Crkvi Groba Gospodnjeg. Sa manjim izmjenama taj zakon je i danas na snazi. Nekolike odredbe ovog zakona odredjuju i proceduru koje crkvene vlasti (razlicitih zajednica) moraju u saradnji sa lokalnim vlastima zadovoljiti na Veliku Subotu.
Ujutro na Veliku Subotu, posebna "komisija" sastavljena od svih hriscanskih zajednica, jevrejskih vlasti i muslimanske porodice kojoj je povjereno provodjenje osmanlijskog zakona jos u proslom vijeku (to su oni sa fesovima koje pominje Sloba ,a koji prate Litiju i odrzavaju red) vrsi pretragu Crkvice Groba Gospodnjeg kako bi se uvjerili da se unutar Crkve ne nalazi bilo koje sredstvo kojim bi se vjestacki izazvao plamen (sibice, upaljaci, sakriveno kandilo i sl.). Ova provjera se odvija od 10:00 do 11:00, i na njoj insistira i jerusalimska patrijsarsija, jer postoji nepisana odredba po kojoj bi nekakva prevara ili izostanak pojave Sv.Ognja znacio prenos prava na neku drugu "hriscansku" zajednicu. Takodje, cudo svake godine prate izjave bogohulitelja "iz prve ruke" koje pokusavaju da ospore ovaj cudesni dogadjaj, sto je razlog vise da se i heterodoksni na njima prihvatljiv nacin (svojim ocima) uvjere da prevare nema. U 11:00 svi predstavnici (ukljucujuci jevreje i muslimane) zatvaraju vrata Crkve u kojoj niko ne smije da ostane, stavljaju pecat spravljen od meda i cistog voska, cime se potvrdjuje da je Crkva prazna i da unutar Crkve nije pronadjeno nista sto bi moglo izazvati plamen.
ČUDO POJAVE SV.OGNJA
U 12:00 do Crkve dolazi Litija predvodjena Patrijarhom Jerusalimskim, Vladikama i svestenicima pravoslavne Crkve, i vjernim narodom. Prate je i predstavnici drugih zajednica. Litiju prati monotona zvonjava sa brojnih zvonika koja nagovjestava veliko cudo. Patrijarh ulazi u obliznju Kapelu Sv.Jakova i sjeda na patrijarsijski tron. Nakon toga predstavnici jermenskih, koptskih, etiopskih monofizita, kao i predstavnici drugih zajednica prilaze Patrijarhu i cjelivaju mu ruku. Ovo nikako ne treba mjesati sa davanjem blagoslova jereticima, vec se radi o drevnoj odredbi pravoslavnih da se niko od inoslavnih zajednica ne moze udostojiti da pripali svijecu od pravoslavnih ukoliko to ne dozvoli Patrijarh Jerusalimski. Prilikom ovog cjeliva Patrijarh ne daje blagoslov, tj. ne pravi krsni znak iznad glava nepravoslavnih. Slijedi obhod oko Crkve Groba Gospodnjeg tri puta, koji se zavrsava ispred zapecacenog ulaza u samu Crkvu.
Prije nego sto Patrijarh otpecati ulaz, i udje u Crkvu predstavnici jevrejskih vlasti i jevrejske policije detaljno pretresaju Patrijarha, kako bi se uvjerili da on negdje ne krije sibice ili upaljac. Ovaj pretres se vrsi naocigled svih prisutnih kako bi se svi, pravoslavni i inoslavni, uvjerili da Patrijarh nema pri sebi nista cime bi vjestacki izazvao plamen. Patrijarh, zajedno sa jermenskim dragumanom, otpecacuje Crkvu i ulazi unutar Svetinje. Zatim se kolenopreklono moli, citajuci narocite molitve kojima se u ime svih pravoslavnih svuda moli Raspetom Hristu da i ove godine posalje Sv.Oganj kao svjedocanstvo Svojeg Vaskrsenja, ali i kao znak pravovjernosti stada pravoslavnog. Dok se Patrijarh moli unutar Crkve u citavom zdanju se gase svijetla i kandila, i narod u potpunom mraku govori Gospode Pomiluj. Svako na svom jeziku uznosi ovu drevnu prozbu, skrusenog srca, ali sa nadom. To je onaj momenat koji prethodi prelasku iz tuge u radost, iz mraka u svjetlost.
To je trenutak kada je mozda najlakse razumjeti sta je Sv.Jovan Lestvicnik podrazumjevao rjecju "HARMOLIPI" = RADOSTVORNA TUGA, tuga koja jednim bljeskom Sv.Ognja prerasta u neiskazivu radost. Oni koji su se udostojili da udju u Crkvu zajedno sa Patrijarhom, ovako opisuju pojavu Sv.Ognja: plavicasto-bjelicasti plamen se iznenada pojavljuje sa svih strana Crkvice, ponekad u vidu plamenih jezicaka, ponekad u vidu plamenih loptica. Najprije silazi na svijecu koju drzi Patrijarh, koji prije svega ostalog pripaljuje maleno kandilo, zaklonjeno u staklo, kako bi se Sv.Oganj sacuvao od namjernog ili nenamjernog nemara prisutnih. Poslije ovoga, Patrijarh izlazi iz Crkve.
Pojava Patrijarha sa Sv.Ognjem izaziva erupciju odusevljanja vjernika. Svako se raduje na svoj nacin: Rusi i Srbi klece i uzdizu ruke ka nebu, Grci placu sa osmjehom na licu, pravoslavni Arapi (Rum Ortodoks) skacu i gotovo vriste Hristos Vaskrse...Plamen se, potom, prenosi od svijece do svijece i iznosi van kompleksa Sv.Groba Gospodnjeg. Pravoslavni Arapi nerijetko pripaljuju baklje i trce Jerusalimom, ne prezajuci da "zagaze" u muslimansku ili jevrejsku cetvrt, iako policija sprjecava njihovo radosni "obhod" gradom.
OPIS SV.OGNJA
Ovaj opis daje pravoslavni jelin, otac Stilijan koji se 1994 godine udostojio da video kamerom snimi cudesni dogadjaj.
Plamen je plavicasto-bjelicast i u prvih 33 minuta nema osobine "obicnog" plamena. U guzvi koja nastaje iz zelje da se sto prije pripali svijeca, desavalo se da Plamen dotakne lice ili kosu vjernih, ali nije bilo opeklina niti se kosa palila. Ponekad se javlja u vidu plamenih jezicaka koji izviru iz zidova Crkve, dok drugi put plamene loptice bukvalno lete Crkvom.
Desava se i da Sv.Oganj ne dodje do vjernih od ruke Patrijarha, vec da poboznim pravoslavnima svijeca pripali "sama od sebe". Slicno se desava i sa kandilima pravoslavne Crkve Raspeca Hristovog koja se nalazi na spratu zdanja. Bljeskanje Sv.Ognja traje nekoliko minuta i ocevidci ga uporedjuju sa odbljescima koje stvara fles fotoaparata, samo sto je bljesak intenzivniji i dolazi sa svih strana.
PRAVOSLAVNO ČUDO
Cudesna pojava Sv.Ognja desava se iskljucivo kada u Crkvu Groba Gospodnjeg udje Pravoslavni Patrijarh. Da je to tako svjedoce brojni primjeri iz proslosti, kada su inoslavni, uzurpiravsi pravo pravoslavnih, pokusavali da "izazovu" ovo cudo. Mozda je najbolji primjer slucaj iz 1549 godine kada su jermenski monofiziti potplatili sultana Murata IV da njima povjeri "priziv" Sv.Ognja. Bilo je to u vrijeme pravovjernog Patrijarha Jerusalimskog Sofronija II.
Jermenski patrijarh je usao u Crkvu Sv.Groba i bezuspjesno ocekivao pojavu Sv.Ognja. Za to vrijeme Patrijarh Sofronije se nalazio van Crkve pored stuba, koji se u jednom trenutku razdvojio po vertikali i iz napukline se pojavio Sv.Oganj pripalivsi svijecu koju je suznih ociju drzao Patrijarh. Ovaj stub se i danas moze vidjeti pored Crkve Sv.Groba i predmet je postovanja i cjeliva pravoslavnih. Muslimanski mujezin Tunum je sa minareta obliznje dzamije vidio cudesni dogadjaj i javno ispovjedio: "Velika je vjera Hriscana. Jedan je pravi Bog, Bog Hriscana. Vjerujem u Hrista vasrkslog iz mrtvih i kolenopreklono ispovjedam da je On moj Bog." Nakon ovoga su ga muslimani mucili ne bi li se odrekao svog Boga, sto ovaj blagocestivi neofit nije ucinio.
Njegove mosti se cuvaju u pravoslavnom Manastiru Bogorodice Marije u Jerusalimu.
ЧУДО У МАЧВИ: Из иконе Светог Василија Острошког у селу Ноћај цурило уље које је испуштало пријатан мирис
Све се одиграло на дан овог светитеља 12. маја и трајало је 10 дана. Кандило се током молитви клатило лево-десно. Ходочасници из разних делова Србије походе кућу ђакона Александра Љубанића у нади да ће им бити услишене молитве
Мештани Ноћаја, села у Мачви са једва 300 кућа, од 12. маја, од када се прочуло да је икона Светог Василија Острошког у кући ђакона Александра Љубанића почела да мироточи, не престају да долазе да се поклоне овом свецу. Ђакон Љубанић, који службује у цркви у Салашу Ноћајском, у суседном селу, каже да је икону купио пре шест или седам месеци у епархијској продавници у Сремској Митровици.
- У почетку се ништа необично није дешавало. Дан пред празник Светог Василија Острошког, 12. маја, кренуо сам да долијем изјутра уља у кандило, које иначе гори нон-стоп испод икона. У том тренутку видео сам да је икона Светог Василија влажна, али сам помислио да је то од кандила. Међутим, одједном се осетио снажан пријатан мирис који се проширио на целу кућу. Моја супруга је додирнула ту кап на икони и схватила је да је у питању уљана маса и да мирис потиче из ње. Одмах сам позвао сеоског пароха - прича млади ђакон.
Прве капи, каже он, појавиле су се из „руке“ светитеља.
- Оног тренутка када је свештеник цркве из Ноћаја одржао молитву, та прва кап је склизнула доле. Уље неописивог мириса ишло је цео дан. Увече, негде после поноћи, капи су кренуле и из крста са капе светитеља, да би ујутру, на сам дан његовог празника, икона била сва у уљу. На седам места је капала - прича Љубанић.
Икона чудотворца Светог Василија Острошког, у породичној кући Љубанић, постављена је у углу собе уз остале светитеље тако да заједно чине импровизовани олтар овог домаћинства. Прво вече су три свештеника читала молитву, а друго вече девет. По селу се брзо прочуло шта се дешава, па је народ почео спонтано да долази. Ђакон Љубанић каже да је ту прву ноћ сигурно триста душа прошло кроз његов дома.
- Људи су долазили да се поклоне појављивању светог Василија и његовој великој милости. Долазе и данас. Било је људи из Земуна, Новог Сада... Палили су свеће, плакали, падали на колена и молили се за спас својих душа, за оздрављење... - прича он.
Икона је непрестано, са мањим или већим интензитетом, мироточила десетак дана. А како каже један од првих очевидаца, ветеринар Небојша Љесковац, дешавало се нешто што је противно свим законима физике.
- Како је више уља ишло, мирис је био слабији, да би, када је ишло мало уља, мирис био тако јак да се ширио двориштем и целом улицом - каже он.
Љубанић каже да је икона Светог Василија папирната и да је залепљена на медијапан. Икону је, одмах пошто је купљена, осветио прота Милован Иванковић, парох цркве у Салашу Ноћајском. Умирујући мирис још се шири дневном собом породице Љубанић.
- Пре него се ишта десило чак нисмо ни знали на каквом је материјалу урађена. Онда смо скинули да погледамо, јер смо помислили да није можда на боровини, јер се дешава да боровина некада пушта смолу, која може да пробија. Али, ово је уље, значи није смола, и капало је кап по кап - прича ђакон.
Мироточење је престало 22. маја, тачно десет дана пошто је и почело, а трагови су још видљиви на икони.
ОБАВЕШТЕНЕ ЦРКВЕНЕ ВЛАСТИ
О овом чуду у Мачви обавештене су највише црквене власти, а даљи потези се очекују од њих.
- Прате се дешавања, обављају се молитве над њом и видећемо. Будући да је она већ скоро престала да мироточи, претпоставка је да би следеће године уочи празника Светог Василија поново могла да крене. Могуће је да се понови и раније, а могуће је да се не понови више никада. То нико не може знати, то је воља Божја - објашњава Љубанић.
- Врло је мало икона у историји цркве које су мироточиле. Посљедњи случај који је забележен је икона Светог апостола и еванђелисте Луке и она се, мислим, налази тренутно у манастиру Лепавина у Хрватској. И она је почела да мироточи у једној православној породици у Немачкој и мироточила је три-четири дана, да би била пренета у манастир. Било је и неколико случајева да су иконе Богородице мироточиле, а у скорије време и на овим просторима није. Ово је благодат и за ово место, и за Мачву, и за сав наш род српски. Јер миро је прво кренуло из руке којом свети Василије благосиља. Благослов и благодет божја може бити само на добро - верује ђакон.
Љесковац, који је и председник црквеног одбора, каже да је непобитна чињеница да се десило нешто јединствено.
- Било је у историји и да икона проплаче... Овде нису ишле сузе већ уље и тај угодан мирис - каже он, додајући да је уочио да се кандило све време док је служена молитва клатило лево-десно да би се оног тренутака када се молитва завршила потпуно умирило.
Ђакон каже да је занимљиво то да је све почело да се дешава на недељу Мироносица.
- Ове године дан пред Василија Острошког био је празник, то јест дан у коме су по јеванђељу жене са мирисним уљима пошле ка гробу Исуса Христа да његово тело помажу. Интересантно је да је баш на тај дан икона и кренула да мироточи.
Милован Иванковић, свештеник, каже да се зна да се чуда излечења у манастиру Светог Василија Острошког дешавају. Мештани села у коме је икона Светог Василија Острошког почела да мироточи причају да су неки људи оздравили када су се поклонили овом свецу. Ђакон Љубанић каже да не може ништа да каже о томе јер није тако нешто видео, али додаје да је сасвим сигурно једно:
- Оно што сам на лицима људи могао да видим свих ових дана је нека мекоћа, као да су им се вратиле давно изгубљене вредности - љубав, праштање, мир, слога... А то је у данашње време много више значајно.
Аутор:
Бранкица Ристић
"Примили смо баш ових дана једно писмо из Јерусалима, из Манастира свете Магдалене у Гетсиманији. Пишу како се једној девојчици јавио живи Христос у храму. Девојчица се усудила да стави питање: "Господе, докле ће овако страдати свет?". Благ осмех на лицу Господњем био је једини одговор. Но тај осмех охрабрио је девојчицу да стави друго питање: "Господе која ће вера победити?". Са истим благим осмехом одговорио је Господ гласно: "Православна". Невиним и чистим јавља се Бог. За нас је поучно и важно то што се у ово стравично време налази осмех на лицу Јунака светске драме. То је осмех победиоца , сигурног у своју крајњу победу. И наравно, важно је Његово сведочанство да ће православна вера победити. Ми смо захвални за ово саопштење из Гетсиманског врта, које нам долази као освежење и као нов доказ..."
св. владика Николај у тексту "Са старом вером и новим одушевљењем"
Мирољуб Антонијевић из Крагујевца зарадио је, служећи војску у Билећи, тешко оболење бубрега, тако да је морао да носи по два појаса да би се загревао. Његова трогодишња кћи Ивана имала је три хематома - на челу, на врату и леђима. У лето 1982. отац и кћи су дошли у Острог. Отишли су на службу у Горњи Манастир. Ивана је, пред крај јутрења, клекла, у чему су је следили сви присутни. Одједном, Мирољуб је осетио како му из тела излазе некакве невидљиве иглице, сличне ињу. Од тада је био потпуно здрав - бубрези га више нису никад заболели. Што се тиче девојчице, она је окупана на извору Мајке Божије у Горњем Острогу, и сви хематоми су нестали без трага после неколико дана.
Записано од Мирољуба Антонијевића
Исто је често да иконе "заплачу"... U jednom od penzenskih stanova se svakog dana dešava čudo
Obična arbekovska višespratnica, kakvih u Penzi ima na hiljade, desetine hiljada. I sam stan je običan. Ali izvinite, ipak postoji nešto što ovaj stan izdvaja od drugih. To su ikone, mnogo ikona. Iako, iskreno govoreći, i time danas teško da možete nekoga da zadivite: vreme je takvo da te niko neće goniti ni za što, što si krstio dete, ni zato što si se venčao, što ideš u crkvu, nosiš pravoslavni krst …Prosto odmah se vidi da li su ikone u kući mode radi ili je to nešto tajanstveno, znak neprekidnog duhovnog opštenja sa Bogom.
U slučaju Nine Ivanovne (ime i prezime su izmenjeni) je to znak nečeg tajanstvenog. Ona malo kome govori o čudu koje se u njenom stanu dešava svakodnevno. Samo duhovnim sestrama, i to daleko ne svim. Ali to je u njenom karakteru. Ne priča mnogo, uzdržana je. Nina Ivanovna se preobrazi kada priča:
- Ja sam to slučajno videla. Počela sam da premeštam kandilo i šta sam ugledala? Iz oka Majke Božije na ikoni “Dostojno jest” je potekla suza! A možda to nije suza, već neka kap, krupna takva … Ugledala sam tu suzu i skoro zaplakala: “Gospode, zašto u mojoj kući ikone plaču? Ja ne želim da one plaču!”. Uzela sam vaticu, natopila je svetom vodicom i obrisala tu kap. Vaticu sam sačuvala kao svetinju. A ujutru sam već specijalno tražila da nema nove suze. I šta sam videla? Na raznim mestima sam videla sitne kaplje, koje su svetlele kao brilijanti. Gospode, to je čudo! Zbog čega mi je to dato? Kakav je to znak?
Ovde je umesno napraviti digresiju, da bi se čitaocu objasnili neki detalji i o ikoni, i o njenoj vlasnici.
Ta ikona ima dva naziva: “Dostojno jest” i “Svemilostiva”. Presveta Bogorodica ima stotine ikonopisnih likova: na ovom je naslikana sa Bogomladencem Isusom, Koji u rukama drži svitak sa rečima pravoslavnog ispovedanja Majke Božije. Natpis glasi: “Duh Gospodnji je na meni, njega radi pomaza Me”.
Originalna ikona se nalazi na Svetoj Gori, u Karejskom manastiru, koji je osnovao car Konstantin Veliki 35 godine. Interesantna je istorija njenog proslavljenja. Jednom je u keliju kod jednog poslušnika došao neki monah, i kada su svi zajedno počeli da pevaju pred ikonom Bogomajke “Časniju od heruvima…”, monah je rekao: “A mi ovako veličamo Majku Božiju: “Dostojno je zaista blaženom zvati Tebe Bogorodicu…”, a posle dodajemo: “Časniju od heruvima…”. Poslušnik je bio u takvom umiljenju, da je zamolio gosta da napiše pesmu. Ali u keliji nije bilo ni olovke, ni papira. Tada je gost naslikao pesmu na kamenu, koji je bio kao vosak pod njegovom rukom. Gost se predstavio kao Gavrilo i postao je nevidljiv. Monasi su saznavši za to i ugledavši kamenu ploču počeli od tada da pevaju novu pesmu. A ikona pred kojom je taj arhangelski pozdrav bio ispevan je nazvana “Dostojno jest”.
“Bajka!” – rećiće neko. Ali onda je bajka i to što se dešava sa kopijom te ikone u stanu Nine Ivanovne. Ikonu su joj poklonili. Obična, ikona fotografija. Ali domaćica svako jutro nalazi na njoj nove kapljice – brilijante. I to nije bajka, već stvarnost. One su svuda: ispod očiju Bogomajke, na oreolu, ispod ruke, na svitku, na odeždi Bogomladenca. A na prstu Majke Božije kapi su se zaustavile i obrazovale kao neku malu šoljicu.
U akatistu (veličanju) te ikone se ponavlja stih: “Raduj se, hrišćanima Pomoćnice i milosrdna Zastupnice grešnika”. Nina Ivanovna, je kao i svi mi naravno čovek sa gresima. Ali i velika trudbenica. Njoj je dopao i težak udeo. Muž joj je bio bolestan skoro 40 godina, može se reći tokom celog porodičnog života. Ima godina dana kako je umro. U to vreme je ikona “Dostojno jest” već mirotočila.
“Mislim da mi se to daje radi ukrepljenja – i u veri, i u životnim nevoljama, - kaže Nina Ivanovna. – Duša mi je tako tugovala, tako sam se mučila, gledajući muževljevo stradanje, brinući se o njemu …Ne znam kako bih nastavila dalje da živim posle njegove smrti. Danas nisam ni tužna niti u uniniju. Gledam sa ushićenjem na svetlu ikonu i zahvaljujem Gospodu što me nije ostavio, uznosim molitve Presvetoj Bogorodici zbog toga što me miluje i pomaže da dalje živim…”
Nina Ivanovna nema ni krepko zdravlje. Godine nose svoje, srce boli, pritisak …”Ako sam raslabljena, uzimam ikonu u ruke, molim se, celivam je … - i postaje mi lakše…”
+ + +
Odavno se zna za slučajeve mirotočenja i čak i krvotočenja ikona. To se najčešće dešava u crkvama. Mirotočenje domaće ikone je najredja pojava. Ali niko ne može da da tačan odgovor na pitanje: “Zbog čega plaču ikone?”. Sećam se reči penzenskog sveštenika Uspenjske crkve oca Andreja, koji je na slično pitanje odgovorio sa nekom skrivenom boli: “Zašto? Plaču zbog naših grehova. Koliko crkava stoje razrušene, svetinja porušenih …”. I sećam se još svedočenja drugih ljudi, u čijim kućama ikone odjednom počinju da blagouhaju. I to takav miris – neovozemaljski! – se oseća po stanu!.. I to blagouhanje prestaje takodje iznenada onako kako je i počelo. A to je ono – zašto?
Možda i ne treba da pokušavamo da dokučimo istinu? Verujući ljudi kažu: “Samo Gospod zna”. Naučnici koji su ispitivali miro koje ističe sa ikona (sa prijatnim mirisom i potpuno bez njega), su se već uverili: ono po svom sastavu ne sadrži ništa ovozemaljsko. A mi sve treba i da prihvatimo kao stvarnost.
“Tajna je ovo velika”…
Tatjana Volodina
22.08.2001. Penza
Доста од мене... :D:D