Pobuna
19-03-08, 16:14
--------------------------------------------------------------------------------
NAROD, DRŽAVA I NACIJA
(Analiza osnovnih pojmova naÅ¡e savremene političke terminologije)
U političkom i druÅ¡tvenom životu ponovnu upotrebu tradicionalne terminologije od početka je pratila nedoslednost, nejasnost i slikovitost u određivanju i razlikovanju osnovnih pojmova. S obzirom na situaciju koja je prethodila pokuÅ¡ajima premoÅ¡ćivanja istorijskog jaza u razvoju nacionalne svesti, razumljiva je zbrka u tumačenju i shvatanju pojmova kao Å¡to su vera, nacija i država. Međutim, nejasnost u definisanju osnovnih termina ne proističe samo iz nedovoljne teorijske utemeljenosti političkih načela, već i iz potrebe da se nedoslednost i kontradikcija u izvođenju tih načela sakrije iza slikovito i nejasno određenih pojmova. Ako se istorijatu razvoja termina u kojem oni često dobijaju nove konotacije i političkom lukavstvu u upotrebi termina doda i česta sklonost ka nemarnom odnoÅ¡enju prema mogućim kontradikcijama u izlaganju, neki pokuÅ¡aji osvetljavanja ovog problema su logički i smisaono skoro potpuno neprozirni. Zato je potrebno da se iznova preispitaju i utvrde opÅ¡tepoznati i prihvaćeni termini i odnosi između njih. Ovde iznesena terminologija je viÅ¡e smisaono nego filoloÅ¡ki obaveziva, jer bi prvenstveno trebalo da odredi relacije između različitih pojmova.
Stanovništvo i narod
Pod terminom narod često se definiÅ¡u ili podrazumevaju različite stvari. Nekad je reč o stanovniÅ¡tvu nekog kraja, nekad o većinskom, jednostavnijem delu stanovniÅ¡tva nasuprot druÅ¡tvenoj i državnoj eliti, nekad o naciji. Ovde bi se pod stanovniÅ¡tvom podrazumevao veći broj ljudi na jednom prostoru istog, sličnog ili različitog porekla koji je formirao jednu ili viÅ¡e država, a pod narodom stanovniÅ¡tvo istog porekla koje, iako ima važne elemente nacionalne svesti, joÅ¡ nije steklo punu samosvest preko države.
Savremenu Evropu su državno–prostorno podelili i organizovali indoevropski narodi. Posle Grka, dve najveće i najjače grane indoevropskog porekla su Germani i Sloveni. Germani su učestvovali u konsituisanju većine evropskih država. Negde su formirali vlastite države iz sopstvenog naroda Å¡to je slučaj na područiju danaÅ¡nje Nemačke, a negde su bili najvažniji konstituitivni deo stanovniÅ¡tva u formiranju države kao Å¡to je slučaj sa romanskim zemljama i Engleskom.
Neke evropske države su nastale iz naroda, a neke iz stanovniÅ¡tva, tj. populacije različitog porekla sa germanskim i rimskim državnim okviriom (Italija, Ã…Â*panija, Francuska). Druge države su nastale iz naroda, odnosno iz stanovniÅ¡tva jedinstvenog porekla kao Å¡to je slučaj sa nemačkim državama, rukskom i srpskom (srpskim) državama. Zato su neki jedinstveni elementi nacionalne svesti prisutni kod naroda i pre formranja države, dok su procesi formiranja jedinstvene svesti dugotrajni i pozniji u državama nastalim vezivanjem ili stapanjem viÅ¡e naroda.
Država
Određeno stanovniÅ¡tvo kao narod ili kao skup naroda formira državu kao jedinstveno organizovanu celinu na jednom području sa odgovarajućom državnom i druÅ¡tvenom strukturom. Presudni faktori u formiranju države su religija državotvornog naroda i državotvornog sloja i ratniÅ¡tvo tj. vojna organizacija. Sa pravnog glediÅ¡ta početak državne vlasti nalazi se u vojnoj organizaciji, jer ona preko vojne discipline, utemeljuje načelo nejednakosti. Države uvek nastaju iz vojske, jer jedino tu na konkretan način opÅ¡ti interesi dobijaju prvenstvo nad partikularnim, porodičnim i rodovskim interesima. Od vrhovnog zapovednika nastaje vladar, od sveÅ¡tenstva i vojnog saveta osnovna savetodavna i parlamentarna tela, a od vojnog suda i patrijarhalnog sistema kažnjavanja – sudstvo i policija. Tako se u samom procesu nastajanja države konstituiÅ¡u osnovni oblici zakonodavne, izvrÅ¡ne i sudske vlasti.
Preko države, koja u jedinstvenu celinu dovodi razne delove stanovniÅ¡tva i različite staleže, formira se jedinstvena državna svest. Ta državna svest omogućuje artikulisanje jednog naroda ili stanovniÅ¡tva kao nacije. Kad viÅ¡e naroda formira jednu naciju, državna i nacionalna svest su istovetne (Francuska, Italija...). Nekada dolazi do stapanja tih naroda, a nekada oni ostaju prilično odvojeni kao Å¡to je slučaj u Velikoj Britaniji. Jedan narod uvek teži da formira svoju jedinstvenu državu, ali u procesu konstituisanja jedne države često se formira i (samo)ukida viÅ¡e manjih država tog naroda. Tako je Bizmark ujedinio viÅ¡e nemačkih država u jednu državu. Važno je uočiti da, iako je bilo viÅ¡e nemačkih država i državnih svesti (Pruska, Hanover, Bavarska...), one su sve izražavale nemačku nacionalnu svest. Dakle, i viÅ¡e država jedne nacije mogu da izražavaju jedinstvenu nacionalnu svest. Takav je slučaj sa prednemanjićkim srpskim državama i sa Crnom Gorom kao posebnom srpskom državom sa srpskom nacionalnom svesÅ¡ću. Preko države se formira nacionalna svest, tj. narod se dovodi do samosvesti, ali se ne podrazumeva da je ime države istovetno sa imenom nacije koja je formirala državu, jer Bavarska je nemačka isto kao Å¡to je Crna Gora srpska država.
Zabunu u ovu logičku podelu unosi neposredno prenoÅ¡enje modela država–nacija artikulisanog kod nacija formiranih iz viÅ¡e naroda i etničkih zajednica. Onda se kaže da poÅ¡to je stanovniÅ¡tvo Italije formiralo državu i poÅ¡to je njegova nacionalna svest italijanska, mora i stanovniÅ¡tvo Crne Gore da bude posebna – crnogorska nacija. Ovde zabunu unosi pogreÅ¡no razumevanje značenja termina, jer nacionalna svest nije isključivo vezana za ime države, poÅ¡to jedna nacija može da formira viÅ¡e država ispoljavajući pritom samo jednu nacionalnu svest. Dakle, imamo dva osnovna modela odnosa države i nacije. U jednom, viÅ¡e naroda ili nacija formira jednu državu i preko nje izražava svoju državnu (“nacionalnuâ€Â) svest. U drugom slučaju, kad jedna nacija formira viÅ¡e država, tada ono Å¡to je državna svest neke od tih država nije i nacionalna svest, već samo državna ili regionalna svest. Izuzetak je, naravno, kad se za ime države uzme viÅ¡i pojam, tj. opÅ¡te ime nacije kao Å¡to je bio slučaj sa devetnaestovekovnom Srbijom. Tada je uzeto opÅ¡te nacionalno – narodno ime za državu čija je pretenzija bila da ujedini sve srpske krajeve. Crnogorska državna svest nije protivrečna srpskoj državnoj svesti kao Å¡to to nije ni srbijanska državna svest. U devetnaestom veku smo imali dve slične državne tradicije sa jedinstvenom nacionalnom sveÅ¡ću i stalnom težnjom ka oslobođenju i ujedinjenju ostalih srpskih krajeva.
Nacija i nacionalna paradigma
Pod nacijom podrazumevamo stanovniÅ¡tvo sa samosveÅ¡ću o svom jedinstvu i povesnosti stečenom preko države i državne strukture. To stanovniÅ¡tvo može biti jedinstvenog ili različitog porekla. Ako je reč o različitom poreklu, nacionalna svest je isključivo utemeljena u državnoj formi, dok u drugom slučaju, jedinstveni nacionalni sadržaj postoji i u viÅ¡e država te nacije.
Naravno, nijedna nacija nije proistekla isključivo iz jednog naroda, jer je uvek dolazilo do meÅ¡anja starosedelaca i doseljenika. Međutim, tamo gde je viÅ¡e autonomnih nacionalnih zajednica formiralo jednu državu, reč je o različitom poreklu stanovniÅ¡tva, jer su svi manje viÅ¡e organizaciono ili procentualno zaslužni za formiranje države (Francuska, Italija...). Tamo gde je reč o jednom narodu, dolazilo je do meÅ¡anja stanovniÅ¡tva, ali ne toliko da bi jedinstveni, osnovni narodni korpus bio u većoj meri ugrožen. Takav je slučaj sa Srbima koji su se meÅ¡ali sa drugim narodima, ali to meÅ¡anje ni u jednom srpskom kraju nije ugrozilo jedinstveno slovensko poreklo, karakteristike i običaje.
Presudni faktori za konstituisanje nacije su poreklo, religija, država, istorija, teritorija i svest. Nosioci državotvorne svesti su prvenstveno u prvom, sveÅ¡teničkom i drugom, vojnom staležu, njihovom kontinuitetu i kriterijumima utemeljenim pri formiranju države. Dakle, kada je reč o narodu, u punu nacionalnu paradigmu, spada zajedničko poreklo (jezik, karakteristike, običaji), religija (uvek je neka od svetskih religija bila utemeljujuća pri formiranju države), država, istorijski kontinuitet i svest o svojoj zemlji (kako mitska tako i geo–strateÅ¡ka). Ti osnovni faktori ulaze u nacionalnu paradigmu. Negde su jedni izraženiji od drugih, naročito kad je nacija nastala iz stanovniÅ¡tva različitog porekla, ali je osnova paradigme univerzalna. Tako u srpsku paradigmu ulazi pravoslavno HriÅ¡ćanstvo, slovensko, srpsko poreklo, država po monarhijskom, vizantijskom uzoru, istorija i svest o teritoriji. Iz paradigme se postupno izvode posebni i pojedinačni tradicionalni modeli primerni staležima, poslovima i krajevima. Da napori jednog naroda ne bi bili uzaludni, svaka generacija mora iznova, u novim uslovima da zadobija svoju tradiciju, tj. da stiče svest o kontinuitetu. Utemeljen i državotvoran narod uvek proverava sve novo kroz tradicionalne kriterijume, jer ima svest o državi kao svesnom i intuitivnom iskustvu niza generacija. Tokom istorije dolazi do promena u delovima paradigme, ali kada promene postanu isuviÅ¡e radikalne kao Å¡to je slučaj sa revolucijama, ugrožava se kontinuitet, identitet i vitalna snaga nacije.
Posledice promena paradigme
Srpska nacionalna svest je svest o srpskoj paradigmi i zato se, u punom smislu, Srbima mogu smatrati samo oni koji imaju tu svest. Ekstenzivno gledano, Srbima se mogu smatrati svi ljudi srpskog porekla. Između ta dva pola nalazi se čitav spektar različitih kombinacija izraženih u realnom životu. Najvažnija odrednica srpske paradigme je pravoslavna vera i njenim gubljenjem delovi srpskog stanovniÅ¡tva su uvek prelazili u nesrpske ili protivsrpske etničke zajednice ili nacije. Tako je zapadna Hercegovina uglavnom srpskog porekla, ali tamo sada živi stanovniÅ¡tvo druge nacionalne svesti, te se ono ne može ni uslovno smatrati srpskim. Postoje katolici koji su očuvali srpsku svest, ali je obično reč o pojedinačnim slučajevima, a ne o celim etničkim zajednicama. Ã…Â*ire stanovniÅ¡tvo je posle napuÅ¡tanja Pravoslavlja postupno gubilo svest o poreklu, državi i istoriji. Jedino je preostajala svest o teritoriji kao svom vlasniÅ¡tvu i zemlji predaka. Muslimansko stanovniÅ¡tvo srpskog porekla je viÅ¡e od katoličkog odstupilo od srpske nacionalne svesti. Srpska paradigma je zamenjena osmanskom, HriÅ¡ćanstvo islamom, srpska državna ideja otomanskom, starosrpski i grčki jezik arapskim. Isti je ostao samo govorni jezik i mutno i postupno zaboravu predavano sećanje na srpsko poreklo. PoÅ¡to je promena paradigme bila toliko radikalna, muslimani se ne mogu smatrati Srbima u punom smislu te reči, već je moguće jedino govoriti o njihovom srpskom poreklu kao o predispoziciji pojedinaca za povratak u srpsku paradigmu. Tako je bilo mnogo primera, naročito u starije vreme, zalaganja i žrtvovanja srpskih muslimana za naciju iz koje vode poreklo. Međutim, to su ipak pojedinačni primeri i ne mogu da se koriste generalizaciom kao pravilo za Å¡iru etničku zajednicu. Naredni nivo čine delovi srpskog naroda koji su sačuvali nacionalne odlike i svest o državnoj tradiciji ali su posredstvom političkih faktora (komunizam) i zasebne državne strukture koja uvek ima tendenciju da produkuje novu nacionalnu svest, izgubili punoću nacionalne svesti. Tako je u Crnoj Gori državna svest promovisana u nacionalnu i, poÅ¡to je to proizvelo zabunu na logičko–psiholoÅ¡kom nivou, proglaÅ¡ena je crnogorska nacija. Međutim, poÅ¡to nije u punom smislu konstituisana nova vera i poÅ¡to je očuvan određeni deo stanovniÅ¡tva sa srpskom nacionalnom sveÅ¡ću, sačuvane su i predispozicije za obnovu nacionalne paradigme. Neki Srbi su imali jugoslovensku državnu svest, a srpsku nacionalnu, ali se kod manje obrazovanog stanovniÅ¡tva podrazumevalo jugoslovenstvo kao najvažnija nacionalna odredica sve do ratova 1991–95. Komunistička zamisao je bila da se srpska paradigma zameni marksističkom, internacionalističkom paradigmom. Zagovornici internacionacionalističke paradigme ponekad zastupaju i nacionalne interese, ali samo privremeno, i zbog određenih konkretnih političkih interesa kao Å¡to je bio slučaj sa Staljinom u II svetskom ratu. Iz pokuÅ¡aja promene paradigme ostao je sloj ateizovanog stanovniÅ¡tva koji se, iako je imao predispozicije, nije preformullisao u novu etničku zajednicu. Postoje komunisti ili bivÅ¡i komunisti koji sebe smatraju Srbima, ali su po pozicijama i odnosu prema srpskoj paradigmi u stvari protivnici svoje nacije. Ima, međutim, i deklarisanih ateista koji i nisu u punom smislu ateisti i barem donekle prihvataju neke od aspekata srpske paradigme. Između te dve varijante “bivÅ¡ih komunista†ima mnoÅ¡tvo različitih nijansi i tipova kod real–socioloÅ¡kih Srba. Može se sa velikom sigurnoÅ¡ću raći da je to najbrojniji deo srpskog stanovniÅ¡tva. Za socijalistički establiÅ¡ment je karakteristično da je u jednom periodu prihvatio, deklarativno, spoljnopolitička pravila srpske paradigme, prema kojoj je, međutim, u unutraÅ¡njepolitičkom planu ostao na oprečnim ili kontradiktornim pozicijama. Zato ne treba da začudi Å¡to je i na spoljnopolitičkom planu doÅ¡lo do ispoljavanja istog unutraÅ¡njepolitičkog interesa kao primarnog prilikom sporazumevanja o položaju srpskog naroda na Balkanu.
NajÅ¡ire posmatrano postoji stanovniÅ¡tvo čisto srpskog porekla koje je postalo nesrpsko (hrvatsko, jugoslovensko...) i sa druge strane postoje stranci potpuno uklopljeni u srpsku paradigmu. Realno–istorijski gledano potreban je dovoljan korpus stanovniÅ¡tva u kom može da se posreduje svest o paradigmi sa jedinstvenim poreklom da bi nacija imala prirodan razvoj. Međutim, za nacionalno utemeljenje od porekla presudnije je prihvatanje paradigme i učestvovanje u njenom izvrÅ¡enju – praksi.Taj model je u monarhiji utemeljen preko monarhove supruge koja je, iako obično strankinja, uklopljena u nacionalnu tradiciju.
Trebalo bi uočiti joÅ¡ jedan slučaj u kom dolazi do zaborava porekla kod Å¡ireg sloja stanovniÅ¡tva. To se događa prilikom emigriranja dela naroda u srodnu naciju. Tada pojedine porodice viÅ¡eg porekla pamte svoje poreklo ali većina ga predaje zaboravu. To je slučaj sa preseljenjima Srba u Rusiju i Rusa u srpske krajeve. Pri tom vera ostaje ista, kao i državni uzori, ali Å¡to vreme viÅ¡e prolazi zaboravlja se jezik i konkretno preklo, jer dolazi do poistovećivanja državne i nacionalne svesti.
Nacionalna praksa
Narod smo definisali kao stanovniÅ¡tvo jedinstvenog porekla koje, iako ima važne elemente nacionalne svesti, joÅ¡ nije steklo punu samosvest. Ta samosvest se stiče preko države kao jedinstveno organizovane celine sa jedinstvenom teritorijom i odgovarajućom državnom i druÅ¡tvenom strukturom. Zato su presudni faktori u konstituisanju nacija sadržani u njenoj paradigmi – religiji, poreklu, državi, istoriji, teritoriji i svesti. Paradigma se izražava preko kulturnih i državnih vrednosti jednog naroda kao Å¡to su Crkva, institucije, spomenici... Bez kulturnih vrednosti kao posebnih izraza paradigme, nacionalna svest ostaje prazna i ne može na adekvatan način da artikuliÅ¡e nacionalnu praksu kao stalno zadobijanje tradicije u novim okolnostima. Bez oformljenog kulturnog obrasca na osnovu kog se artikuliÅ¡e pojedinačno praktikovanje tradicije od liturgijske prakse do radne etike, moguće je postići i značajne političke i nacionalne rezultate, ali je nemoguće održati ih. Pojedinačna praksa kao praksa u zajednici je nezaobilazna u razumevanju paradigme, a jedino tumačenje nacije iz njene paradigme (iz nje same) može da omogući ispravno i potpuno shvatanje nacionalne svesti i povesnosti.
Mr Boris Milosavljević
Objavljeno u časopisu »Luča«, 1995. god.
NAROD, DRŽAVA I NACIJA
(Analiza osnovnih pojmova naÅ¡e savremene političke terminologije)
U političkom i druÅ¡tvenom životu ponovnu upotrebu tradicionalne terminologije od početka je pratila nedoslednost, nejasnost i slikovitost u određivanju i razlikovanju osnovnih pojmova. S obzirom na situaciju koja je prethodila pokuÅ¡ajima premoÅ¡ćivanja istorijskog jaza u razvoju nacionalne svesti, razumljiva je zbrka u tumačenju i shvatanju pojmova kao Å¡to su vera, nacija i država. Međutim, nejasnost u definisanju osnovnih termina ne proističe samo iz nedovoljne teorijske utemeljenosti političkih načela, već i iz potrebe da se nedoslednost i kontradikcija u izvođenju tih načela sakrije iza slikovito i nejasno određenih pojmova. Ako se istorijatu razvoja termina u kojem oni često dobijaju nove konotacije i političkom lukavstvu u upotrebi termina doda i česta sklonost ka nemarnom odnoÅ¡enju prema mogućim kontradikcijama u izlaganju, neki pokuÅ¡aji osvetljavanja ovog problema su logički i smisaono skoro potpuno neprozirni. Zato je potrebno da se iznova preispitaju i utvrde opÅ¡tepoznati i prihvaćeni termini i odnosi između njih. Ovde iznesena terminologija je viÅ¡e smisaono nego filoloÅ¡ki obaveziva, jer bi prvenstveno trebalo da odredi relacije između različitih pojmova.
Stanovništvo i narod
Pod terminom narod često se definiÅ¡u ili podrazumevaju različite stvari. Nekad je reč o stanovniÅ¡tvu nekog kraja, nekad o većinskom, jednostavnijem delu stanovniÅ¡tva nasuprot druÅ¡tvenoj i državnoj eliti, nekad o naciji. Ovde bi se pod stanovniÅ¡tvom podrazumevao veći broj ljudi na jednom prostoru istog, sličnog ili različitog porekla koji je formirao jednu ili viÅ¡e država, a pod narodom stanovniÅ¡tvo istog porekla koje, iako ima važne elemente nacionalne svesti, joÅ¡ nije steklo punu samosvest preko države.
Savremenu Evropu su državno–prostorno podelili i organizovali indoevropski narodi. Posle Grka, dve najveće i najjače grane indoevropskog porekla su Germani i Sloveni. Germani su učestvovali u konsituisanju većine evropskih država. Negde su formirali vlastite države iz sopstvenog naroda Å¡to je slučaj na područiju danaÅ¡nje Nemačke, a negde su bili najvažniji konstituitivni deo stanovniÅ¡tva u formiranju države kao Å¡to je slučaj sa romanskim zemljama i Engleskom.
Neke evropske države su nastale iz naroda, a neke iz stanovniÅ¡tva, tj. populacije različitog porekla sa germanskim i rimskim državnim okviriom (Italija, Ã…Â*panija, Francuska). Druge države su nastale iz naroda, odnosno iz stanovniÅ¡tva jedinstvenog porekla kao Å¡to je slučaj sa nemačkim državama, rukskom i srpskom (srpskim) državama. Zato su neki jedinstveni elementi nacionalne svesti prisutni kod naroda i pre formranja države, dok su procesi formiranja jedinstvene svesti dugotrajni i pozniji u državama nastalim vezivanjem ili stapanjem viÅ¡e naroda.
Država
Određeno stanovniÅ¡tvo kao narod ili kao skup naroda formira državu kao jedinstveno organizovanu celinu na jednom području sa odgovarajućom državnom i druÅ¡tvenom strukturom. Presudni faktori u formiranju države su religija državotvornog naroda i državotvornog sloja i ratniÅ¡tvo tj. vojna organizacija. Sa pravnog glediÅ¡ta početak državne vlasti nalazi se u vojnoj organizaciji, jer ona preko vojne discipline, utemeljuje načelo nejednakosti. Države uvek nastaju iz vojske, jer jedino tu na konkretan način opÅ¡ti interesi dobijaju prvenstvo nad partikularnim, porodičnim i rodovskim interesima. Od vrhovnog zapovednika nastaje vladar, od sveÅ¡tenstva i vojnog saveta osnovna savetodavna i parlamentarna tela, a od vojnog suda i patrijarhalnog sistema kažnjavanja – sudstvo i policija. Tako se u samom procesu nastajanja države konstituiÅ¡u osnovni oblici zakonodavne, izvrÅ¡ne i sudske vlasti.
Preko države, koja u jedinstvenu celinu dovodi razne delove stanovniÅ¡tva i različite staleže, formira se jedinstvena državna svest. Ta državna svest omogućuje artikulisanje jednog naroda ili stanovniÅ¡tva kao nacije. Kad viÅ¡e naroda formira jednu naciju, državna i nacionalna svest su istovetne (Francuska, Italija...). Nekada dolazi do stapanja tih naroda, a nekada oni ostaju prilično odvojeni kao Å¡to je slučaj u Velikoj Britaniji. Jedan narod uvek teži da formira svoju jedinstvenu državu, ali u procesu konstituisanja jedne države često se formira i (samo)ukida viÅ¡e manjih država tog naroda. Tako je Bizmark ujedinio viÅ¡e nemačkih država u jednu državu. Važno je uočiti da, iako je bilo viÅ¡e nemačkih država i državnih svesti (Pruska, Hanover, Bavarska...), one su sve izražavale nemačku nacionalnu svest. Dakle, i viÅ¡e država jedne nacije mogu da izražavaju jedinstvenu nacionalnu svest. Takav je slučaj sa prednemanjićkim srpskim državama i sa Crnom Gorom kao posebnom srpskom državom sa srpskom nacionalnom svesÅ¡ću. Preko države se formira nacionalna svest, tj. narod se dovodi do samosvesti, ali se ne podrazumeva da je ime države istovetno sa imenom nacije koja je formirala državu, jer Bavarska je nemačka isto kao Å¡to je Crna Gora srpska država.
Zabunu u ovu logičku podelu unosi neposredno prenoÅ¡enje modela država–nacija artikulisanog kod nacija formiranih iz viÅ¡e naroda i etničkih zajednica. Onda se kaže da poÅ¡to je stanovniÅ¡tvo Italije formiralo državu i poÅ¡to je njegova nacionalna svest italijanska, mora i stanovniÅ¡tvo Crne Gore da bude posebna – crnogorska nacija. Ovde zabunu unosi pogreÅ¡no razumevanje značenja termina, jer nacionalna svest nije isključivo vezana za ime države, poÅ¡to jedna nacija može da formira viÅ¡e država ispoljavajući pritom samo jednu nacionalnu svest. Dakle, imamo dva osnovna modela odnosa države i nacije. U jednom, viÅ¡e naroda ili nacija formira jednu državu i preko nje izražava svoju državnu (“nacionalnuâ€Â) svest. U drugom slučaju, kad jedna nacija formira viÅ¡e država, tada ono Å¡to je državna svest neke od tih država nije i nacionalna svest, već samo državna ili regionalna svest. Izuzetak je, naravno, kad se za ime države uzme viÅ¡i pojam, tj. opÅ¡te ime nacije kao Å¡to je bio slučaj sa devetnaestovekovnom Srbijom. Tada je uzeto opÅ¡te nacionalno – narodno ime za državu čija je pretenzija bila da ujedini sve srpske krajeve. Crnogorska državna svest nije protivrečna srpskoj državnoj svesti kao Å¡to to nije ni srbijanska državna svest. U devetnaestom veku smo imali dve slične državne tradicije sa jedinstvenom nacionalnom sveÅ¡ću i stalnom težnjom ka oslobođenju i ujedinjenju ostalih srpskih krajeva.
Nacija i nacionalna paradigma
Pod nacijom podrazumevamo stanovniÅ¡tvo sa samosveÅ¡ću o svom jedinstvu i povesnosti stečenom preko države i državne strukture. To stanovniÅ¡tvo može biti jedinstvenog ili različitog porekla. Ako je reč o različitom poreklu, nacionalna svest je isključivo utemeljena u državnoj formi, dok u drugom slučaju, jedinstveni nacionalni sadržaj postoji i u viÅ¡e država te nacije.
Naravno, nijedna nacija nije proistekla isključivo iz jednog naroda, jer je uvek dolazilo do meÅ¡anja starosedelaca i doseljenika. Međutim, tamo gde je viÅ¡e autonomnih nacionalnih zajednica formiralo jednu državu, reč je o različitom poreklu stanovniÅ¡tva, jer su svi manje viÅ¡e organizaciono ili procentualno zaslužni za formiranje države (Francuska, Italija...). Tamo gde je reč o jednom narodu, dolazilo je do meÅ¡anja stanovniÅ¡tva, ali ne toliko da bi jedinstveni, osnovni narodni korpus bio u većoj meri ugrožen. Takav je slučaj sa Srbima koji su se meÅ¡ali sa drugim narodima, ali to meÅ¡anje ni u jednom srpskom kraju nije ugrozilo jedinstveno slovensko poreklo, karakteristike i običaje.
Presudni faktori za konstituisanje nacije su poreklo, religija, država, istorija, teritorija i svest. Nosioci državotvorne svesti su prvenstveno u prvom, sveÅ¡teničkom i drugom, vojnom staležu, njihovom kontinuitetu i kriterijumima utemeljenim pri formiranju države. Dakle, kada je reč o narodu, u punu nacionalnu paradigmu, spada zajedničko poreklo (jezik, karakteristike, običaji), religija (uvek je neka od svetskih religija bila utemeljujuća pri formiranju države), država, istorijski kontinuitet i svest o svojoj zemlji (kako mitska tako i geo–strateÅ¡ka). Ti osnovni faktori ulaze u nacionalnu paradigmu. Negde su jedni izraženiji od drugih, naročito kad je nacija nastala iz stanovniÅ¡tva različitog porekla, ali je osnova paradigme univerzalna. Tako u srpsku paradigmu ulazi pravoslavno HriÅ¡ćanstvo, slovensko, srpsko poreklo, država po monarhijskom, vizantijskom uzoru, istorija i svest o teritoriji. Iz paradigme se postupno izvode posebni i pojedinačni tradicionalni modeli primerni staležima, poslovima i krajevima. Da napori jednog naroda ne bi bili uzaludni, svaka generacija mora iznova, u novim uslovima da zadobija svoju tradiciju, tj. da stiče svest o kontinuitetu. Utemeljen i državotvoran narod uvek proverava sve novo kroz tradicionalne kriterijume, jer ima svest o državi kao svesnom i intuitivnom iskustvu niza generacija. Tokom istorije dolazi do promena u delovima paradigme, ali kada promene postanu isuviÅ¡e radikalne kao Å¡to je slučaj sa revolucijama, ugrožava se kontinuitet, identitet i vitalna snaga nacije.
Posledice promena paradigme
Srpska nacionalna svest je svest o srpskoj paradigmi i zato se, u punom smislu, Srbima mogu smatrati samo oni koji imaju tu svest. Ekstenzivno gledano, Srbima se mogu smatrati svi ljudi srpskog porekla. Između ta dva pola nalazi se čitav spektar različitih kombinacija izraženih u realnom životu. Najvažnija odrednica srpske paradigme je pravoslavna vera i njenim gubljenjem delovi srpskog stanovniÅ¡tva su uvek prelazili u nesrpske ili protivsrpske etničke zajednice ili nacije. Tako je zapadna Hercegovina uglavnom srpskog porekla, ali tamo sada živi stanovniÅ¡tvo druge nacionalne svesti, te se ono ne može ni uslovno smatrati srpskim. Postoje katolici koji su očuvali srpsku svest, ali je obično reč o pojedinačnim slučajevima, a ne o celim etničkim zajednicama. Ã…Â*ire stanovniÅ¡tvo je posle napuÅ¡tanja Pravoslavlja postupno gubilo svest o poreklu, državi i istoriji. Jedino je preostajala svest o teritoriji kao svom vlasniÅ¡tvu i zemlji predaka. Muslimansko stanovniÅ¡tvo srpskog porekla je viÅ¡e od katoličkog odstupilo od srpske nacionalne svesti. Srpska paradigma je zamenjena osmanskom, HriÅ¡ćanstvo islamom, srpska državna ideja otomanskom, starosrpski i grčki jezik arapskim. Isti je ostao samo govorni jezik i mutno i postupno zaboravu predavano sećanje na srpsko poreklo. PoÅ¡to je promena paradigme bila toliko radikalna, muslimani se ne mogu smatrati Srbima u punom smislu te reči, već je moguće jedino govoriti o njihovom srpskom poreklu kao o predispoziciji pojedinaca za povratak u srpsku paradigmu. Tako je bilo mnogo primera, naročito u starije vreme, zalaganja i žrtvovanja srpskih muslimana za naciju iz koje vode poreklo. Međutim, to su ipak pojedinačni primeri i ne mogu da se koriste generalizaciom kao pravilo za Å¡iru etničku zajednicu. Naredni nivo čine delovi srpskog naroda koji su sačuvali nacionalne odlike i svest o državnoj tradiciji ali su posredstvom političkih faktora (komunizam) i zasebne državne strukture koja uvek ima tendenciju da produkuje novu nacionalnu svest, izgubili punoću nacionalne svesti. Tako je u Crnoj Gori državna svest promovisana u nacionalnu i, poÅ¡to je to proizvelo zabunu na logičko–psiholoÅ¡kom nivou, proglaÅ¡ena je crnogorska nacija. Međutim, poÅ¡to nije u punom smislu konstituisana nova vera i poÅ¡to je očuvan određeni deo stanovniÅ¡tva sa srpskom nacionalnom sveÅ¡ću, sačuvane su i predispozicije za obnovu nacionalne paradigme. Neki Srbi su imali jugoslovensku državnu svest, a srpsku nacionalnu, ali se kod manje obrazovanog stanovniÅ¡tva podrazumevalo jugoslovenstvo kao najvažnija nacionalna odredica sve do ratova 1991–95. Komunistička zamisao je bila da se srpska paradigma zameni marksističkom, internacionalističkom paradigmom. Zagovornici internacionacionalističke paradigme ponekad zastupaju i nacionalne interese, ali samo privremeno, i zbog određenih konkretnih političkih interesa kao Å¡to je bio slučaj sa Staljinom u II svetskom ratu. Iz pokuÅ¡aja promene paradigme ostao je sloj ateizovanog stanovniÅ¡tva koji se, iako je imao predispozicije, nije preformullisao u novu etničku zajednicu. Postoje komunisti ili bivÅ¡i komunisti koji sebe smatraju Srbima, ali su po pozicijama i odnosu prema srpskoj paradigmi u stvari protivnici svoje nacije. Ima, međutim, i deklarisanih ateista koji i nisu u punom smislu ateisti i barem donekle prihvataju neke od aspekata srpske paradigme. Između te dve varijante “bivÅ¡ih komunista†ima mnoÅ¡tvo različitih nijansi i tipova kod real–socioloÅ¡kih Srba. Može se sa velikom sigurnoÅ¡ću raći da je to najbrojniji deo srpskog stanovniÅ¡tva. Za socijalistički establiÅ¡ment je karakteristično da je u jednom periodu prihvatio, deklarativno, spoljnopolitička pravila srpske paradigme, prema kojoj je, međutim, u unutraÅ¡njepolitičkom planu ostao na oprečnim ili kontradiktornim pozicijama. Zato ne treba da začudi Å¡to je i na spoljnopolitičkom planu doÅ¡lo do ispoljavanja istog unutraÅ¡njepolitičkog interesa kao primarnog prilikom sporazumevanja o položaju srpskog naroda na Balkanu.
NajÅ¡ire posmatrano postoji stanovniÅ¡tvo čisto srpskog porekla koje je postalo nesrpsko (hrvatsko, jugoslovensko...) i sa druge strane postoje stranci potpuno uklopljeni u srpsku paradigmu. Realno–istorijski gledano potreban je dovoljan korpus stanovniÅ¡tva u kom može da se posreduje svest o paradigmi sa jedinstvenim poreklom da bi nacija imala prirodan razvoj. Međutim, za nacionalno utemeljenje od porekla presudnije je prihvatanje paradigme i učestvovanje u njenom izvrÅ¡enju – praksi.Taj model je u monarhiji utemeljen preko monarhove supruge koja je, iako obično strankinja, uklopljena u nacionalnu tradiciju.
Trebalo bi uočiti joÅ¡ jedan slučaj u kom dolazi do zaborava porekla kod Å¡ireg sloja stanovniÅ¡tva. To se događa prilikom emigriranja dela naroda u srodnu naciju. Tada pojedine porodice viÅ¡eg porekla pamte svoje poreklo ali većina ga predaje zaboravu. To je slučaj sa preseljenjima Srba u Rusiju i Rusa u srpske krajeve. Pri tom vera ostaje ista, kao i državni uzori, ali Å¡to vreme viÅ¡e prolazi zaboravlja se jezik i konkretno preklo, jer dolazi do poistovećivanja državne i nacionalne svesti.
Nacionalna praksa
Narod smo definisali kao stanovniÅ¡tvo jedinstvenog porekla koje, iako ima važne elemente nacionalne svesti, joÅ¡ nije steklo punu samosvest. Ta samosvest se stiče preko države kao jedinstveno organizovane celine sa jedinstvenom teritorijom i odgovarajućom državnom i druÅ¡tvenom strukturom. Zato su presudni faktori u konstituisanju nacija sadržani u njenoj paradigmi – religiji, poreklu, državi, istoriji, teritoriji i svesti. Paradigma se izražava preko kulturnih i državnih vrednosti jednog naroda kao Å¡to su Crkva, institucije, spomenici... Bez kulturnih vrednosti kao posebnih izraza paradigme, nacionalna svest ostaje prazna i ne može na adekvatan način da artikuliÅ¡e nacionalnu praksu kao stalno zadobijanje tradicije u novim okolnostima. Bez oformljenog kulturnog obrasca na osnovu kog se artikuliÅ¡e pojedinačno praktikovanje tradicije od liturgijske prakse do radne etike, moguće je postići i značajne političke i nacionalne rezultate, ali je nemoguće održati ih. Pojedinačna praksa kao praksa u zajednici je nezaobilazna u razumevanju paradigme, a jedino tumačenje nacije iz njene paradigme (iz nje same) može da omogući ispravno i potpuno shvatanje nacionalne svesti i povesnosti.
Mr Boris Milosavljević
Objavljeno u časopisu »Luča«, 1995. god.