Аркона
22-10-08, 22:19
Put od Vezirovog do Zidanog Mostа
Engleski i američki bombarderi su već 8. decembra započeli da bombarduju i mitraljeskom vatrom obasipaju predugačku kolonu. RuÅ¡ili su i mostove i puteve, Å¡to je dodatno usporavalo i otežavalo kretanje
Među najstraÅ¡nije priče o stradanju sveÅ¡tenstva Mitropolije crnogorsko-primorske, ali i sveÅ¡tenstva drugih eparhijskih episkopija Srpske mučeničke crkve, dela pripadnika Jugoslovenske vojske u Otadžbini sa prostora Crne Gore, Boke, Hercegovine, Staroga Rasa, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali i nenaoružanog zbega - dece, žena, staraca, ranjenika i tifusara, spada istinita priča o bestijalnom zločinu koji su krajem maja i početkom juna 1945. godine (dakle, posle zvaničnog zavrÅ¡etka Drugog svetskog rata) nad sveÅ¡tenstvom, monaÅ¡tvom, nacionalnom vojskom i nenaoružanim narodom, bez suda, suđenja i presude, Å¡irom Slovenije, na oko 400 do sada pronađenih i od strane slovenačkih državnih vlasti obeleženih masovnih grobnica, počinili partizani Josipa Broza.
Decenijama se put od Crne Gore do Slovenije u narodu nazivao zlim putem ili putem od Vezirovog do Zidanog Mosta.
Ovim bolnim i, po mnogo čemu, biblijsko-golgotskim događajem sa polovine dvadesetog veka, događajem koji je razmeđio i zapečatio budućnost i život pravoslavnih Srba i Srpske crkve u budućim decenijama, u Otadžbini se decenijama nije objektivno govorilo, niti se smelo govoriti. Događaj su opisivali komunistički istoričari i, bez trunke savesti i naučne objektivnosti, tumačili ga kao „obračun narodno-oslobodilačkih snaga sa narodnim izdajnicima, slugama okupatora i buržoaskom reakcijom“. Desetine hiljada onih kojima su najbliži rođaci i bratstvenici krenuli na „zli put od Vezirovog do Zidanog Mosta“, decenijama nisu smeli ni da pomenu imena svojih postradalih rođaka i bratstvenika, a kamoli da im podignu spomenik i napiÅ¡u njihova imena, učine pomen i zapale sveću voÅ¡tanicu. Na česte slučajeve raspitivanja komunističkih Å¡pijuna i provokatora narod je, iz straha za potomstvo, odgovarao da su oni za koje se zloglasna poratna OZNA i potonja UDB-a interesovala otiÅ¡li na - zli put. Na tome se svaka dalja priča zavrÅ¡avala, a pamćenje i svedočenje je ostalo u najdubljim skrivnicama njihovih duÅ¡a da bi danas, Å¡est decenija kasnije, izviralo odatle i preseljavalo se u bratske suze i sestrinske tužbalice, na stranice knjiga i novinskih tekstova.
U srpskoj nacionalnoj emigraciji je bilo drugačije. Oni koji su imali sreću da izvuku živu glavu iz pakla i mora nevine srpske krvi u Sloveniji, u slobodnom svetu su decenijama nosili svoju i narodnu ranu i muku i svedočili o straÅ¡nom komunističkom zločinu nad razoružanim ljudima. Svedočili su i o zločinu izdaje i predaje razoružane vojske i golorukog naroda, koji su počinili Englezi, njihovi dotadaÅ¡nji „saveznici“.
Nevine žrtve
Arhivska građa tadaÅ¡nje OZNE ni danas nije dostupna istraživačima. Ipak se, na osnovu narodnog pamćenja i objavljenih sećanja preživelih, može rekonstruisati tragični put „od Vezirovog do Zidanog Mosta“ i komunistički zločin u Sloveniji 1945. godine. Te nedužne žrtve (a njih je, prema najgrubljim procenama i saznanjima, samo sa crnogorskih prostora oko dvadeset hiljada) i danas su pobacane po jamama, jarugama i masovnim grobnicama, neopojane i neobeležene na „zlom putu od Vezirovog do Zidanog Mosta“ i od Zidanog Mosta do Kamnika, Kočevja, Celja i drugih mučeničkih mesta. Među nevinim žrtvama se nalazi i viÅ¡e desetina srpskih pravoslavnih sveÅ¡tenika od kojih je najviÅ¡e sveÅ¡tenika iz drevne, svetosavske, svetopetrovske i mučeničke Mitropolije crnogorsko-primorske.
Četničke jedinice, sveÅ¡tenstvo sa svojim mitropolitom i mnogobrojni goloruki i prestravljeni narod krenuli su 6. decembra 1944. godine u odstupanje od manastira Dajbabe iz zetske ravnice. Na tom prostoru se sabralo oko dvadeset hiljada vojnika, ljudi, žena i dece. Kolona je podsećala na novu seobu Srba, a mitropolit Joanikije na novog Arsenija Čarnojevića. Kolona se putem uvećavala pridoÅ¡lim četničkim jedinicama i narodnim kolonama, ali se i umanjivala svakodnevnim i svakovrsnim stradanjem u borbama koje su usput vođene.
Kolona je preko Podgorice izaÅ¡la na Bioče i preko MateÅ¡eva se uputila prema KolaÅ¡inu. Kada je pri polasku formirana, prostirala se od Bioča do Vjeternika. Od prvog dana ih je pratila ledena kiÅ¡a. Prva žrtva iz ove nove seobe Srbe pala je već sutradan, 7. decembra 1944. godine. Prema zapisu hroničara Stevana J. Vučetića, smrzlo se dvomesečno muÅ¡ko dete poručnika Boža Borozana. Dete se smrzlo u pokislim i zaleđenim pelenama, na leđima svoje majke.
Kolona se sporo kretala kako zbog vrletnog terena, tako i zbog mnoÅ¡tva ranjenika i hladnoće. Engleski i američki bombarderi su već 8. decembra započeli da bombarduju i mitraljeskom vatrom obasipaju predugačku kolonu. RuÅ¡ili su i mostove i puteve, Å¡to je dodatno usporavalo i otežavalo kretanje. Prvi napad komunista na kolonu je zabeležen istog dana kada je započeto bombardovanje. Vodili su borbe i sa nemačkim jedinicama koje su se povlačile iz Crne Gore.
Kolona se 11. i 12. decembra, kada su ih nemilosrdno tukli Englezi i Amerikanci iz bombardera, protezala od Lijeve Rijeke do Polja Kolašinskih.
Kolona je pregazila reku Taru pre Mojkovca i stigla do Bijelog Polja, a odatle se kretala dolinom Lima preko Brodareva, Prijepolja i Priboja do Rudog. U Rudo su stigli 28. decembra 1944. godine, a tokom narednih dana su pristizali ostali delovi predugačke kolone.
Božić 1945. godine, poslednji u životu mitropolita Joanikija i mnogih njegovih eparhiota na zemlji, saborno je i hriÅ¡ćanski proslavljen u Rudom bez obzira na jad, bol i čemer.
Kolona je iz Rudog krenula 10. januara 1945. godine. Sneg je neprestano padao, snežni nanosi su bili veliki, a temperatura niska. Kolona se kretala pravcem Gornje Rudance-ViÅ¡egrad-planina Semić-Brankovići-planina Devetak-Olovo-Kladanj-planina Konjuh-Maglaj-planina Ozren-Trebava. Po zaleđenim planinama, bez adekvatne odeće i obuće, bez hrane i lekova, kolona je prolazila kroz spaljena i zapustela srpska sela po Bosni. U selima nije bilo žive duÅ¡e. Mnogi su se u tim teÅ¡kim uslovima smrzli, neki su zalutali, a bilo je i onih koji su samovoljno napuÅ¡tali kolonu i odlazili u drugom pravcu. Oni koji su iÅ¡li u pravcu suprotnom od komande, odlazili su pravo ustaÅ¡ama i komunistima pod krvavi nož ili na niÅ¡an. Svi su nemilosrdno pobijeni po Bosni.
Iscrpljena kolona je, posle trideset i pet dana nadljudskog putovanja, stigla na Trebavu. Nekoliko dana, sredinom februara 1945. godine, u Trebavu su stizali delovi kolone. Raspoređivani su po selima i kućama tamoÅ¡njih Srba.
Golgotni put
Pokret crnogorskih jedinica i narodnog zbega sa Trebave je započet 9. i 10. marta 1945. godine prebacivanjem na levu obalu reke Bosne. Kompletno prebacivanje jedinica je zavrÅ¡eno 13. marta. Jedinice i narodne kolone su se sabirale pod vedrim nebom ispod planine Vučjak. Nije bilo ni hrane, ni lekova, ni odeće, ni obuće, a tifus je svakodnevno nosio u smrt nove i brojne žrtve. Iz jedne depeÅ¡e, koju je 21. februara 1945. godine (dakle, dvadesetak dana pre pokreta sa Trebave i prelaska na levu obalu reku Bosne) vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić uputio đeneralu Milanu Nediću vidi se da je na Trebavu iz Crne Gore, i pored mnogobrojnih žrtava tokom prolaska kroz Crnu Goru i Bosnu, stiglo petnaest hiljada boraca i oko hiljadu i po izbeglica.
ĐuriÅ¡ićeve jedinice su se 16. marta 1945. godine sabrale oko Podnovlja kod Doboja i formirane su kolone za marÅ¡ prema Sloveniji. Kretali su se seoskim putevima između Dervente i Bosanskog Broda. Vodili su borbe, a ljudske glave sy svakodnevno padale, i u borbama, i od bolesti i gladi. Četnici i narod, koji su tada svakodnevno ubijani ili umirali po bosanskim selima, najčeÅ¡će su sahranjivani pored srpskih crkava po Bosni u zajedničkim grobnicama. Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije (Kačavenda) je piscu ovih redova govorio da su tadaÅ¡nji sveÅ¡tenici Zvorničko-tuzlanske eparhije u letopisima svojih hramova ili na praznim stranicama oktoiha i mineja crtali mesta tih masovnih grobnica i beležili raspored i imena onih koje su tu sahranjivali. Crteži tih zajedničkih grobnica i do danas su ostali sačuvani.
Put je bio veoma naporan, a putovanje znatno otežano zbog mnogobrojnih ustaÅ¡kih jedinica koje su harale na tim prostorima. Te dane karakteriÅ¡e iznalaženje mogućnosti da ogromne kolone crnogorskih četnika prođu kroz područja na kojima su se nalazile ustaÅ¡ke jedinice.
Vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić je, tražeći i iznalazeći mogućnost Å¡to bezbednijeg prolaska kroz NDH, pokuÅ¡ao i uspeo da uhvati vezu sa Sekulom Drljevićem, poznatim crnogorskim crnolatinaÅ¡em i miljenikom ustaÅ¡kog poglavnika i srpskog krvoloka Ante Pavelića. Preko emisara je postignut dogovor kojim je ĐuriÅ¡iću i njegovim jedinicama garantovan prolaz, ali već 4. aprila 1945. godine ustaÅ¡ke jedinice su napale kolonu kod sela Razboj. Tu je poginuo pop Radojica PeriÅ¡ić, legendarni četnički komandant sa Golije. ĐuriÅ¡ićeve jedinice su se tada kretale u pravcu Motajice i Lijevča Polja (komunistički istoričari su, uglavnom na pregovorima između ĐuriÅ¡ićevih četnika i Drljevićevih sledbenika, bazirali svoje tvrdnje o navodnoj saradnji četnika sa ustaÅ¡ama, grubo preskačući istinu da je vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić živ spaljen od ustaÅ¡a u Jasenovcu).
UstaÅ¡ke snage su bile dobro utvrđene na položaju Banja Luka-Bosanska GradiÅ¡ka. Vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić je 5. aprila naredio napad na ustaÅ¡ke položaje i utvrđenja u tom pravcu. UstaÅ¡ki krvoloci su ih tukli artiljerijom i vatrom iz aviona. Međutim, ovaj četnički proboj nije uspeo. Ostalo je zapamćeno veliko stradanje četnika od ustaÅ¡a na Lijevča Polju.
Crnogorski crnolatinaÅ¡ Sekula Drljević je imao nameru da sve četničke snage stavi pod svoju komandu i proglasi nekakvu „crnogorsku vojsku tzv. suverene Crne Gore“. U to vreme, uz pomoć ustaÅ¡a iz Zagreba, Å¡tampao je i iz ustaÅ¡kih aviona četnicima bacao letke kojim ih je pozivao da se stave pod njegovu komandu obećavajući im kule i gradove.
Partizanska vojska je u to vreme već preÅ¡la reku Vrbas i to je unosilo veliku zabunu u četničke redove. Leci Sekule Drljevića su posebno bacani iz aviona na prostoru iznad Lijevča Polja.
Četnici su u borbama na Lijevča Polju izgubili jedan deo vojnika, a municije im je ponestajalo. Vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić je odlučio da sa jednom dobro naoružanom grupom vojnika pređe preko Grmeča i Bihaća i stigne do Slovenije, a da ostatak vojske i naroda privremeno priđe Sekuli Drljeviću i tako pokuÅ¡aju da se domognu Slovenije i Zapada. ĐuriÅ¡ić se tu pozdravio sa svojom suprugom i sinom i otiÅ¡ao sa svojom jedinicom.
Narod i vojska su se, silom prilika, naÅ¡li pod zlom rukom Sekule Drljevića, koji je od njih proglasio nekakvu „crnogorsku vojsku“. Ljudstvo je to prihvatilo iz krajnje nužde, znajući da i ustaÅ¡e moraju da krenu u odstupanje, te računajući da će tako lakÅ¡e stići do Slovenije. Pokret iz GradiÅ¡ke je započeo polovinom aprila 1945. godine, i to preko Okučana, Novske, Banove Jaruge i Dugog Sela do Zagreba. U Dugom Selu, nadomak Zagreba, bili su 29. aprila 1945. godine. Crnogorski četnici su 6. maja 1945. godine u Zagrebu zbacili samozvano i samoproglaÅ¡eno ustaÅ¡ko vođstvo Sekule Drljevića. Iz Zagreba su se, samoorganizovano, uputili prema Zidanom Mostu. U Sloveniju su uÅ¡li već 7. maja 1945. godine. Kroz Sloveniju su se kretali pravcem Brežnica-KrÅ¡ko-Savince-Radeče-Zidani Most.
Putovanje kroz Sloveniju je takođe bilo jako naporno. Mitraljirani su i bombardovani iz aviona, a put je dobrim delom bio zaprečen zaostalim, pokvarenim i izgorelim kamionima, tenkovima, topovima i automobilima.
Partizani su u to vreme već bili oko Zidanog Mosta. Četničke i narodne kolone su se putem razdvojile, tako da se svako kretao pravcem koji je želeo. Jedni su iÅ¡li uz reku Savu prema Ljubljani, drugi prema Italiji, treći prema Celju.
Ubijani bez suđenja
Mnogi su direktno odlazili u ruke partizanima koji su ih na licu mesta, bez suda i suđenja, ubijali. Ni ranjenici, ni teÅ¡ki bolesnici nisu bili poÅ¡teđeni.
U Celje su stigli 9. maja 1945. godine. Nemačka je tog dana kapitulirala. Jedna grupa je iz Celja krenula prema Kamniku, sa namerom da se preko planina prebace u Klagenfurt u Austriji.
U toj grupi se nalazilo sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske.
U Kamnik su stigli krajem maja 1945. godine. Vodeći ljudi iz te kolone, u kojoj se nalazilo oko hiljadu ljudi, većali su Å¡ta dalje da rade i kuda da idu. Odlučili su da onima koji žele da idu dalje to omoguće, a da se oni koji nisu želeli da idu dalje predaju partizanima. Pedesetak ljudi iz te grupe je donelo odluku da nastavi put, a ostali su odlučili da se predaju. SveÅ¡tenici su ostali u grupi koja se u Kamniku predala partizanima.
Slovenački partizani su ih razoružali i stražarno su ih sproveli u neku Å¡umu u blizini Kamnika. Slovenački partizani su im dozvolili da podignu Å¡atore u toj Å¡umi i puÅ¡tali su ih da slobodno odlaze u obližnja sela radi nabavke hrane. Odnos slovenačkih partizana prema njima je, prema svedočenjima tadaÅ¡njih maloletnika, koji su preživeli tu golgotu, bio korektan. Nije bilo zlostavljanja i mučenja.
Posle dva-tri dana u taj zarobljenički logor stigli su crnogorski partizani. Logor je opkolila Peta crnogorska proleterska brigada Treće divizije pod komandom Sava Burića. Crnogorski partizani su izvrÅ¡ili popis svih zarobljenika. Izdvajali su maloletne i odmah su ih otpremili u svoje Å¡tabove kako bi ih mobilisali u svoje jedinice.
Sve punoletne zarobljenike su vezivali žicom. Iste noći su ih streljali. Među streljanima su bili i svi sveÅ¡tenici iz Crne Gore, ali i sveÅ¡tenici iz drugih eparhija koji su se usput pridruživali grupi crnogorskih sveÅ¡tenika. Svi su sahranjeni u nekoliko masovnih grobnica u toj Å¡umi u blizini Kamnika.
Engleski saveznici
Ista sudbina je zadesila i sve ostale četnike i nacionaliste koji su stigli u Sloveniju. Mnogi su uspeli da pređu u Austriju. U Blajburgu su ih prihvatili engleski „saveznici“ koji su ih „diplomatski ubedili“ da polože oružje i uđu u vagone kako bi ih, navodno, otpremili na zapad. Međutim, umesto na zapad, vratili su ih u Jugoslaviju i predali ih Josipu Brozu i njegovoj vojsci. Svi su nemilosrdno pobijeni u Sloveniji. U toj velikoj grupi stradalnika bili su četnici iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, pripadnici Srpske državne straže i Srpskog dobrovoljačkog korpusa. NajviÅ¡e je ubijeno Srba, a potom i slovenačkih domobrana, a najmanje hrvatskih ustaÅ¡a.
Masovne grobnice tih nevinih žrtava komunističkog terora nalaze se u Kočevju, Novom Mestu, Zidanom Mostu, Teharju, Ã…ÂÂ*ent Vidu, Radovljici, Ã…ÂÂ*kofjoj Loki i po mnogim drugim mestima. Najveći broj tih žrtava je ubijen posle zvaničnog zavrÅ¡etka rata. Ubijani su bez suda, suđenja i presude. Nije pravljena razlika između zdravih, bolesnih i ranjenih. Nije pravljena razlika između vojnika i civila. Svi su pre ubistva mučeni. Svi su pre ubistva opljačkani. Svi su sahranjeni u plitkim masovnim neobeleženim grobnicama ili pobacani po dubokim jamama
Može se slobodno zaključiti da bi sve bilo drugačije da srpske nacionalne snage tokom odstupanja nisu, pored metereoloÅ¡kih i geografskih poteÅ¡koća, za ljute protivnike imali i glad, i bolest, ali i faÅ¡iste, i ustaÅ¡e, i komuniste, a, pre svega, tzv. „saveznike“, koji, zajedno sa komunistima, pred Bogom i čovečanstvom nose najveću odgovornost za krvave događaje u Sloveniji.
Očevidno je da je srpski slobodarski i anti-faÅ¡istički narod bio i žrtvovan i prevaren, izdan i prodan komunistima. Kada se danas pogleda putanja kretanja i četnika iz Crne Gore i četnika iz Srbije, vidi se da je u pitanju lavirint smrti i stradanja. Lako je danas analizirati putanju smrti. Ali, joÅ¡ je lakÅ¡e doći do zaključka da su Nemce iz Srbije proterali Rusi, a ne komunisti Josipa Broza.
Kada bi danas na jednoj geografskoj karti bivÅ¡e Jugoslavije krstićima obeležili mesta masovnih grobnica u koje su pobacani i nabacani Srbi-žrtve komunističkog terora, ne bismo imali Å¡ta drugo da vidimo nego skoro čitavu kartu u krstićima, i to je jedna od najtragičnijih i najporaznijih istina Drugog svetskog rata na ovim prostorima.
Mitropolija crnogorsko-primorska je samo u tih nekoliko meseci, od decembra 1944. do juna 1945. godine, izgubila i svog eparhijskog arhijereja i trećinu od ukupnog broja sveÅ¡tenika. Tokom Drugog svetskog rata i u prvim godinama po zavrÅ¡etku rata, komunisti su ubili viÅ¡e od polovine pravoslavnih sveÅ¡tenika u Crnoj Gori. U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj je, u prvim godinama posle rata, ostalo svega dvadesetak parohijskih sveÅ¡tenika od preko dve stotine, koliko ih je bilo 1941. godine.
Velibor
Leksikon YU Mitologije
Engleski i američki bombarderi su već 8. decembra započeli da bombarduju i mitraljeskom vatrom obasipaju predugačku kolonu. RuÅ¡ili su i mostove i puteve, Å¡to je dodatno usporavalo i otežavalo kretanje
Među najstraÅ¡nije priče o stradanju sveÅ¡tenstva Mitropolije crnogorsko-primorske, ali i sveÅ¡tenstva drugih eparhijskih episkopija Srpske mučeničke crkve, dela pripadnika Jugoslovenske vojske u Otadžbini sa prostora Crne Gore, Boke, Hercegovine, Staroga Rasa, Srbije i Bosne i Hercegovine, ali i nenaoružanog zbega - dece, žena, staraca, ranjenika i tifusara, spada istinita priča o bestijalnom zločinu koji su krajem maja i početkom juna 1945. godine (dakle, posle zvaničnog zavrÅ¡etka Drugog svetskog rata) nad sveÅ¡tenstvom, monaÅ¡tvom, nacionalnom vojskom i nenaoružanim narodom, bez suda, suđenja i presude, Å¡irom Slovenije, na oko 400 do sada pronađenih i od strane slovenačkih državnih vlasti obeleženih masovnih grobnica, počinili partizani Josipa Broza.
Decenijama se put od Crne Gore do Slovenije u narodu nazivao zlim putem ili putem od Vezirovog do Zidanog Mosta.
Ovim bolnim i, po mnogo čemu, biblijsko-golgotskim događajem sa polovine dvadesetog veka, događajem koji je razmeđio i zapečatio budućnost i život pravoslavnih Srba i Srpske crkve u budućim decenijama, u Otadžbini se decenijama nije objektivno govorilo, niti se smelo govoriti. Događaj su opisivali komunistički istoričari i, bez trunke savesti i naučne objektivnosti, tumačili ga kao „obračun narodno-oslobodilačkih snaga sa narodnim izdajnicima, slugama okupatora i buržoaskom reakcijom“. Desetine hiljada onih kojima su najbliži rođaci i bratstvenici krenuli na „zli put od Vezirovog do Zidanog Mosta“, decenijama nisu smeli ni da pomenu imena svojih postradalih rođaka i bratstvenika, a kamoli da im podignu spomenik i napiÅ¡u njihova imena, učine pomen i zapale sveću voÅ¡tanicu. Na česte slučajeve raspitivanja komunističkih Å¡pijuna i provokatora narod je, iz straha za potomstvo, odgovarao da su oni za koje se zloglasna poratna OZNA i potonja UDB-a interesovala otiÅ¡li na - zli put. Na tome se svaka dalja priča zavrÅ¡avala, a pamćenje i svedočenje je ostalo u najdubljim skrivnicama njihovih duÅ¡a da bi danas, Å¡est decenija kasnije, izviralo odatle i preseljavalo se u bratske suze i sestrinske tužbalice, na stranice knjiga i novinskih tekstova.
U srpskoj nacionalnoj emigraciji je bilo drugačije. Oni koji su imali sreću da izvuku živu glavu iz pakla i mora nevine srpske krvi u Sloveniji, u slobodnom svetu su decenijama nosili svoju i narodnu ranu i muku i svedočili o straÅ¡nom komunističkom zločinu nad razoružanim ljudima. Svedočili su i o zločinu izdaje i predaje razoružane vojske i golorukog naroda, koji su počinili Englezi, njihovi dotadaÅ¡nji „saveznici“.
Nevine žrtve
Arhivska građa tadaÅ¡nje OZNE ni danas nije dostupna istraživačima. Ipak se, na osnovu narodnog pamćenja i objavljenih sećanja preživelih, može rekonstruisati tragični put „od Vezirovog do Zidanog Mosta“ i komunistički zločin u Sloveniji 1945. godine. Te nedužne žrtve (a njih je, prema najgrubljim procenama i saznanjima, samo sa crnogorskih prostora oko dvadeset hiljada) i danas su pobacane po jamama, jarugama i masovnim grobnicama, neopojane i neobeležene na „zlom putu od Vezirovog do Zidanog Mosta“ i od Zidanog Mosta do Kamnika, Kočevja, Celja i drugih mučeničkih mesta. Među nevinim žrtvama se nalazi i viÅ¡e desetina srpskih pravoslavnih sveÅ¡tenika od kojih je najviÅ¡e sveÅ¡tenika iz drevne, svetosavske, svetopetrovske i mučeničke Mitropolije crnogorsko-primorske.
Četničke jedinice, sveÅ¡tenstvo sa svojim mitropolitom i mnogobrojni goloruki i prestravljeni narod krenuli su 6. decembra 1944. godine u odstupanje od manastira Dajbabe iz zetske ravnice. Na tom prostoru se sabralo oko dvadeset hiljada vojnika, ljudi, žena i dece. Kolona je podsećala na novu seobu Srba, a mitropolit Joanikije na novog Arsenija Čarnojevića. Kolona se putem uvećavala pridoÅ¡lim četničkim jedinicama i narodnim kolonama, ali se i umanjivala svakodnevnim i svakovrsnim stradanjem u borbama koje su usput vođene.
Kolona je preko Podgorice izaÅ¡la na Bioče i preko MateÅ¡eva se uputila prema KolaÅ¡inu. Kada je pri polasku formirana, prostirala se od Bioča do Vjeternika. Od prvog dana ih je pratila ledena kiÅ¡a. Prva žrtva iz ove nove seobe Srbe pala je već sutradan, 7. decembra 1944. godine. Prema zapisu hroničara Stevana J. Vučetića, smrzlo se dvomesečno muÅ¡ko dete poručnika Boža Borozana. Dete se smrzlo u pokislim i zaleđenim pelenama, na leđima svoje majke.
Kolona se sporo kretala kako zbog vrletnog terena, tako i zbog mnoÅ¡tva ranjenika i hladnoće. Engleski i američki bombarderi su već 8. decembra započeli da bombarduju i mitraljeskom vatrom obasipaju predugačku kolonu. RuÅ¡ili su i mostove i puteve, Å¡to je dodatno usporavalo i otežavalo kretanje. Prvi napad komunista na kolonu je zabeležen istog dana kada je započeto bombardovanje. Vodili su borbe i sa nemačkim jedinicama koje su se povlačile iz Crne Gore.
Kolona se 11. i 12. decembra, kada su ih nemilosrdno tukli Englezi i Amerikanci iz bombardera, protezala od Lijeve Rijeke do Polja Kolašinskih.
Kolona je pregazila reku Taru pre Mojkovca i stigla do Bijelog Polja, a odatle se kretala dolinom Lima preko Brodareva, Prijepolja i Priboja do Rudog. U Rudo su stigli 28. decembra 1944. godine, a tokom narednih dana su pristizali ostali delovi predugačke kolone.
Božić 1945. godine, poslednji u životu mitropolita Joanikija i mnogih njegovih eparhiota na zemlji, saborno je i hriÅ¡ćanski proslavljen u Rudom bez obzira na jad, bol i čemer.
Kolona je iz Rudog krenula 10. januara 1945. godine. Sneg je neprestano padao, snežni nanosi su bili veliki, a temperatura niska. Kolona se kretala pravcem Gornje Rudance-ViÅ¡egrad-planina Semić-Brankovići-planina Devetak-Olovo-Kladanj-planina Konjuh-Maglaj-planina Ozren-Trebava. Po zaleđenim planinama, bez adekvatne odeće i obuće, bez hrane i lekova, kolona je prolazila kroz spaljena i zapustela srpska sela po Bosni. U selima nije bilo žive duÅ¡e. Mnogi su se u tim teÅ¡kim uslovima smrzli, neki su zalutali, a bilo je i onih koji su samovoljno napuÅ¡tali kolonu i odlazili u drugom pravcu. Oni koji su iÅ¡li u pravcu suprotnom od komande, odlazili su pravo ustaÅ¡ama i komunistima pod krvavi nož ili na niÅ¡an. Svi su nemilosrdno pobijeni po Bosni.
Iscrpljena kolona je, posle trideset i pet dana nadljudskog putovanja, stigla na Trebavu. Nekoliko dana, sredinom februara 1945. godine, u Trebavu su stizali delovi kolone. Raspoređivani su po selima i kućama tamoÅ¡njih Srba.
Golgotni put
Pokret crnogorskih jedinica i narodnog zbega sa Trebave je započet 9. i 10. marta 1945. godine prebacivanjem na levu obalu reke Bosne. Kompletno prebacivanje jedinica je zavrÅ¡eno 13. marta. Jedinice i narodne kolone su se sabirale pod vedrim nebom ispod planine Vučjak. Nije bilo ni hrane, ni lekova, ni odeće, ni obuće, a tifus je svakodnevno nosio u smrt nove i brojne žrtve. Iz jedne depeÅ¡e, koju je 21. februara 1945. godine (dakle, dvadesetak dana pre pokreta sa Trebave i prelaska na levu obalu reku Bosne) vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić uputio đeneralu Milanu Nediću vidi se da je na Trebavu iz Crne Gore, i pored mnogobrojnih žrtava tokom prolaska kroz Crnu Goru i Bosnu, stiglo petnaest hiljada boraca i oko hiljadu i po izbeglica.
ĐuriÅ¡ićeve jedinice su se 16. marta 1945. godine sabrale oko Podnovlja kod Doboja i formirane su kolone za marÅ¡ prema Sloveniji. Kretali su se seoskim putevima između Dervente i Bosanskog Broda. Vodili su borbe, a ljudske glave sy svakodnevno padale, i u borbama, i od bolesti i gladi. Četnici i narod, koji su tada svakodnevno ubijani ili umirali po bosanskim selima, najčeÅ¡će su sahranjivani pored srpskih crkava po Bosni u zajedničkim grobnicama. Episkop zvorničko-tuzlanski Vasilije (Kačavenda) je piscu ovih redova govorio da su tadaÅ¡nji sveÅ¡tenici Zvorničko-tuzlanske eparhije u letopisima svojih hramova ili na praznim stranicama oktoiha i mineja crtali mesta tih masovnih grobnica i beležili raspored i imena onih koje su tu sahranjivali. Crteži tih zajedničkih grobnica i do danas su ostali sačuvani.
Put je bio veoma naporan, a putovanje znatno otežano zbog mnogobrojnih ustaÅ¡kih jedinica koje su harale na tim prostorima. Te dane karakteriÅ¡e iznalaženje mogućnosti da ogromne kolone crnogorskih četnika prođu kroz područja na kojima su se nalazile ustaÅ¡ke jedinice.
Vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić je, tražeći i iznalazeći mogućnost Å¡to bezbednijeg prolaska kroz NDH, pokuÅ¡ao i uspeo da uhvati vezu sa Sekulom Drljevićem, poznatim crnogorskim crnolatinaÅ¡em i miljenikom ustaÅ¡kog poglavnika i srpskog krvoloka Ante Pavelića. Preko emisara je postignut dogovor kojim je ĐuriÅ¡iću i njegovim jedinicama garantovan prolaz, ali već 4. aprila 1945. godine ustaÅ¡ke jedinice su napale kolonu kod sela Razboj. Tu je poginuo pop Radojica PeriÅ¡ić, legendarni četnički komandant sa Golije. ĐuriÅ¡ićeve jedinice su se tada kretale u pravcu Motajice i Lijevča Polja (komunistički istoričari su, uglavnom na pregovorima između ĐuriÅ¡ićevih četnika i Drljevićevih sledbenika, bazirali svoje tvrdnje o navodnoj saradnji četnika sa ustaÅ¡ama, grubo preskačući istinu da je vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić živ spaljen od ustaÅ¡a u Jasenovcu).
UstaÅ¡ke snage su bile dobro utvrđene na položaju Banja Luka-Bosanska GradiÅ¡ka. Vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić je 5. aprila naredio napad na ustaÅ¡ke položaje i utvrđenja u tom pravcu. UstaÅ¡ki krvoloci su ih tukli artiljerijom i vatrom iz aviona. Međutim, ovaj četnički proboj nije uspeo. Ostalo je zapamćeno veliko stradanje četnika od ustaÅ¡a na Lijevča Polju.
Crnogorski crnolatinaÅ¡ Sekula Drljević je imao nameru da sve četničke snage stavi pod svoju komandu i proglasi nekakvu „crnogorsku vojsku tzv. suverene Crne Gore“. U to vreme, uz pomoć ustaÅ¡a iz Zagreba, Å¡tampao je i iz ustaÅ¡kih aviona četnicima bacao letke kojim ih je pozivao da se stave pod njegovu komandu obećavajući im kule i gradove.
Partizanska vojska je u to vreme već preÅ¡la reku Vrbas i to je unosilo veliku zabunu u četničke redove. Leci Sekule Drljevića su posebno bacani iz aviona na prostoru iznad Lijevča Polja.
Četnici su u borbama na Lijevča Polju izgubili jedan deo vojnika, a municije im je ponestajalo. Vojvoda Pavle ĐuriÅ¡ić je odlučio da sa jednom dobro naoružanom grupom vojnika pređe preko Grmeča i Bihaća i stigne do Slovenije, a da ostatak vojske i naroda privremeno priđe Sekuli Drljeviću i tako pokuÅ¡aju da se domognu Slovenije i Zapada. ĐuriÅ¡ić se tu pozdravio sa svojom suprugom i sinom i otiÅ¡ao sa svojom jedinicom.
Narod i vojska su se, silom prilika, naÅ¡li pod zlom rukom Sekule Drljevića, koji je od njih proglasio nekakvu „crnogorsku vojsku“. Ljudstvo je to prihvatilo iz krajnje nužde, znajući da i ustaÅ¡e moraju da krenu u odstupanje, te računajući da će tako lakÅ¡e stići do Slovenije. Pokret iz GradiÅ¡ke je započeo polovinom aprila 1945. godine, i to preko Okučana, Novske, Banove Jaruge i Dugog Sela do Zagreba. U Dugom Selu, nadomak Zagreba, bili su 29. aprila 1945. godine. Crnogorski četnici su 6. maja 1945. godine u Zagrebu zbacili samozvano i samoproglaÅ¡eno ustaÅ¡ko vođstvo Sekule Drljevića. Iz Zagreba su se, samoorganizovano, uputili prema Zidanom Mostu. U Sloveniju su uÅ¡li već 7. maja 1945. godine. Kroz Sloveniju su se kretali pravcem Brežnica-KrÅ¡ko-Savince-Radeče-Zidani Most.
Putovanje kroz Sloveniju je takođe bilo jako naporno. Mitraljirani su i bombardovani iz aviona, a put je dobrim delom bio zaprečen zaostalim, pokvarenim i izgorelim kamionima, tenkovima, topovima i automobilima.
Partizani su u to vreme već bili oko Zidanog Mosta. Četničke i narodne kolone su se putem razdvojile, tako da se svako kretao pravcem koji je želeo. Jedni su iÅ¡li uz reku Savu prema Ljubljani, drugi prema Italiji, treći prema Celju.
Ubijani bez suđenja
Mnogi su direktno odlazili u ruke partizanima koji su ih na licu mesta, bez suda i suđenja, ubijali. Ni ranjenici, ni teÅ¡ki bolesnici nisu bili poÅ¡teđeni.
U Celje su stigli 9. maja 1945. godine. Nemačka je tog dana kapitulirala. Jedna grupa je iz Celja krenula prema Kamniku, sa namerom da se preko planina prebace u Klagenfurt u Austriji.
U toj grupi se nalazilo sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske.
U Kamnik su stigli krajem maja 1945. godine. Vodeći ljudi iz te kolone, u kojoj se nalazilo oko hiljadu ljudi, većali su Å¡ta dalje da rade i kuda da idu. Odlučili su da onima koji žele da idu dalje to omoguće, a da se oni koji nisu želeli da idu dalje predaju partizanima. Pedesetak ljudi iz te grupe je donelo odluku da nastavi put, a ostali su odlučili da se predaju. SveÅ¡tenici su ostali u grupi koja se u Kamniku predala partizanima.
Slovenački partizani su ih razoružali i stražarno su ih sproveli u neku Å¡umu u blizini Kamnika. Slovenački partizani su im dozvolili da podignu Å¡atore u toj Å¡umi i puÅ¡tali su ih da slobodno odlaze u obližnja sela radi nabavke hrane. Odnos slovenačkih partizana prema njima je, prema svedočenjima tadaÅ¡njih maloletnika, koji su preživeli tu golgotu, bio korektan. Nije bilo zlostavljanja i mučenja.
Posle dva-tri dana u taj zarobljenički logor stigli su crnogorski partizani. Logor je opkolila Peta crnogorska proleterska brigada Treće divizije pod komandom Sava Burića. Crnogorski partizani su izvrÅ¡ili popis svih zarobljenika. Izdvajali su maloletne i odmah su ih otpremili u svoje Å¡tabove kako bi ih mobilisali u svoje jedinice.
Sve punoletne zarobljenike su vezivali žicom. Iste noći su ih streljali. Među streljanima su bili i svi sveÅ¡tenici iz Crne Gore, ali i sveÅ¡tenici iz drugih eparhija koji su se usput pridruživali grupi crnogorskih sveÅ¡tenika. Svi su sahranjeni u nekoliko masovnih grobnica u toj Å¡umi u blizini Kamnika.
Engleski saveznici
Ista sudbina je zadesila i sve ostale četnike i nacionaliste koji su stigli u Sloveniju. Mnogi su uspeli da pređu u Austriju. U Blajburgu su ih prihvatili engleski „saveznici“ koji su ih „diplomatski ubedili“ da polože oružje i uđu u vagone kako bi ih, navodno, otpremili na zapad. Međutim, umesto na zapad, vratili su ih u Jugoslaviju i predali ih Josipu Brozu i njegovoj vojsci. Svi su nemilosrdno pobijeni u Sloveniji. U toj velikoj grupi stradalnika bili su četnici iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, pripadnici Srpske državne straže i Srpskog dobrovoljačkog korpusa. NajviÅ¡e je ubijeno Srba, a potom i slovenačkih domobrana, a najmanje hrvatskih ustaÅ¡a.
Masovne grobnice tih nevinih žrtava komunističkog terora nalaze se u Kočevju, Novom Mestu, Zidanom Mostu, Teharju, Ã…ÂÂ*ent Vidu, Radovljici, Ã…ÂÂ*kofjoj Loki i po mnogim drugim mestima. Najveći broj tih žrtava je ubijen posle zvaničnog zavrÅ¡etka rata. Ubijani su bez suda, suđenja i presude. Nije pravljena razlika između zdravih, bolesnih i ranjenih. Nije pravljena razlika između vojnika i civila. Svi su pre ubistva mučeni. Svi su pre ubistva opljačkani. Svi su sahranjeni u plitkim masovnim neobeleženim grobnicama ili pobacani po dubokim jamama
Može se slobodno zaključiti da bi sve bilo drugačije da srpske nacionalne snage tokom odstupanja nisu, pored metereoloÅ¡kih i geografskih poteÅ¡koća, za ljute protivnike imali i glad, i bolest, ali i faÅ¡iste, i ustaÅ¡e, i komuniste, a, pre svega, tzv. „saveznike“, koji, zajedno sa komunistima, pred Bogom i čovečanstvom nose najveću odgovornost za krvave događaje u Sloveniji.
Očevidno je da je srpski slobodarski i anti-faÅ¡istički narod bio i žrtvovan i prevaren, izdan i prodan komunistima. Kada se danas pogleda putanja kretanja i četnika iz Crne Gore i četnika iz Srbije, vidi se da je u pitanju lavirint smrti i stradanja. Lako je danas analizirati putanju smrti. Ali, joÅ¡ je lakÅ¡e doći do zaključka da su Nemce iz Srbije proterali Rusi, a ne komunisti Josipa Broza.
Kada bi danas na jednoj geografskoj karti bivÅ¡e Jugoslavije krstićima obeležili mesta masovnih grobnica u koje su pobacani i nabacani Srbi-žrtve komunističkog terora, ne bismo imali Å¡ta drugo da vidimo nego skoro čitavu kartu u krstićima, i to je jedna od najtragičnijih i najporaznijih istina Drugog svetskog rata na ovim prostorima.
Mitropolija crnogorsko-primorska je samo u tih nekoliko meseci, od decembra 1944. do juna 1945. godine, izgubila i svog eparhijskog arhijereja i trećinu od ukupnog broja sveÅ¡tenika. Tokom Drugog svetskog rata i u prvim godinama po zavrÅ¡etku rata, komunisti su ubili viÅ¡e od polovine pravoslavnih sveÅ¡tenika u Crnoj Gori. U Mitropoliji crnogorsko-primorskoj je, u prvim godinama posle rata, ostalo svega dvadesetak parohijskih sveÅ¡tenika od preko dve stotine, koliko ih je bilo 1941. godine.
Velibor
Leksikon YU Mitologije