galerivs
01-10-08, 04:21
Jednog jesenjeg jutra, stojeći na ivici Å¡ume na jednom brdu, gledao sam dole. Dok se magla razilazila, iz nje se počela nazirati jedna zgrada, i pored nje poljana. Zurio sam u taj prizor, sa posebnim strahom i čuđenjem. U mom ovčijem životu video sam mnogo, ali ovo me je zapanjilo. Kao i svaka ovce, i ja imam svoje stado. To moje stado je rasuto Å¡to po Å¡umi, Å¡to po livadi, tek se ponegde nazire neka od nas ovčica.
Koliko nas ima??? Hmmm... to se mnogi pitaju, a joÅ¡ ih viÅ¡e želi da zna i koji kvalitet i koliko vune je na nama. Mi kao i svako stado imamo ovna predvodnika, a svaka od nas ovčica ima svojih nekoliko drugara, ali nikada se ne okupljamo na jednom mestu, naročito nas nema na čistini, tako da ni mi sami ne znamo koliko nas ima.
To sve radimo jer smo čuli da ima zlih ljudi koji vole da nas love, i ima opasnih ptica grabljivica koje lete iznad nas. Drevne priče nam govore da je najopasnije od svega da se neko nađe na čistini u punom sjaju svoje bele vune, na livadi, jer tu ima ljudi koji hoće da nas vide, da nas prebroje i sve one koji su viÅ¡ak da odvedu u jednu belu zgradu, odakle se čuje tužan beket, i ovčice izlaze izobličene, sa zaprljanom vunom, podÅ¡iÅ¡ane, a neke... neke izađu i kao krave... a neke... neke i ne izađu...
Hmmm... mi slatke male ovčice i jaganjci možemo samo da se posakrivamo u Å¡umi, ako želimo da preživimo, to smo shvatili, i to i radimo. Kada se sakupi dovoljno nas onda ćemo da napadnemo klanicu i da proteramo ljude Å¡to dalje od nas, daleko, daleko, preko sedam gora i sedam mora.... Poljana koja je pored klanice, ona je za sada tako zlo i opasno mesto, da je svi sa promiÅ¡ljenom mudroÅ¡ću zaobilazimo u velikom luku. Iako mi volimo prostor, mi znamo da ga se moramo kloniti ako želimo da preživimo.
Odmah tu preko brda, ima joÅ¡ jedno stado ovčica. Tamo su ovčice malo čudne, u tom stadu se ovčice drugačije ponaÅ¡aju, ali zato jer im je instinkt jači od razuma, a i ovan predvodnik ne zna na koju je stranu krenuo. Hoće neÅ¡to, a ni sam ne zna Å¡ta. Ustvari imaju nekoliko ovnova predvodnika, koji se s vremena na vreme pokoÅ¡kaju i izudaraju rogovima, a veoma često i svaki ovan vuče na svoju stranu.
Priroda i prirodni zakoni nam lepo i jednostavno ukazuju da ni ne može biti viÅ¡e od jednog ovna predvodnika. No, ovčice iz tog stada ponekad misle da je dobro da svaka od njih bude svoj predvodnik.
Te jadne ovčice i jaganjci se igraju po Å¡umi i livadi, i ne shvataju kolliko je opasna situacija. Zaista su čudne one... Sa jedne strane plaÅ¡e se svega, plaÅ¡e se daha vetra jer im ima prizvuk kao da leti zla ptica iznad njih, plaÅ¡e se senke jer ih ona podseca na ljude. One se plaÅ¡e.....A sa druge strane žele da im se bela vuna vidi svuda, u svakoj, pa i najguÅ¡ćoj sumi. Kad god mogu kažu:â€ÂBeeeeeee†, i to Å¡to glasnije. Vole da se Å¡etaju u grupi po sred livade. Zaista su one cudne...
I pored toga Å¡to one znaju da ih ljudi posmatraju, i da zle ptice lete iznad njihovih glava, one svojim uglancanim krznom izlaze pravo ispred ljudi koji ih spremno čekaju sa svojim kasapskim noževima.
Dok na drugoj strani, kad su i u najguÅ¡ćoj Å¡umi cimaju se i umiÅ¡ljaju da ih ljudi posmatraju, da su sve oci uprte u njih. Sve vreme ne žele da zamažu svoje krzno i da se maskiraju, već ističu svoje belo krzno, i glasno bekeću., stalno prizivajući zlo. Sve vreme zli ljudi osluÅ¡kuju, a zle ptice osmatraju...
Evo sada, do mog stada je upravo doÅ¡la priča da ovce žele da se okupe na jednoj livadi, i da glasnim beketanjem pokažu ljudima koliko one imaju jake i opasne zube.
“Hmmm, Å¡ta li će im toâ€Â, pitam se ja dok stojim na brdu i gledam ka poljani i klanici. “Zar im to zaista treba????â€Â
No, na svu sreću, ovce iz mog stada znaju da je opasno da stojimo na toj već krvavoj livadi, da je opasno da “ljudi†znaju koliko nas ima u stadu, da znaju da će iznad kružiti leÅ¡inari, i da će krave sa druge strane ograde (sa kojima su ovce u prirodnoj zavadi) mukati na njih.
Srećan sam Å¡to znam da će moje stado stajati sa strane, i iz Å¡ume i žbunja gledati Å¡ta se deÅ¡ava, dok sam sa druge strane veoma tužan, jer znam kako će se oni, "ljudi", pretvoriti u kasapine, i kako će oÅ¡triti noževe, dok pomamno gledaju ovčice koje su same izaÅ¡le na poljanu, i staju u Stroj pored klanice.
Probudih se iz tog polusna, sa tugom u srcu, jer znam da mnoge ovčice nisu to zaslužile, i meni kao ovčici je jednostavno žao, jer će da kolju druge ovce. Zabadava mi iz naÅ¡eg stada katkad bekećemo da to ne valja, i da na poljani vreba zlo. No, ovčice iz drugog stada vole da ih zla ptica vidi. One izgleda vole da budu žigosane. One izgleda vole da budu pobrojane. One izgleda vole da ih ljudi kolju.
Hmmmm, nikad mi nisu bile jasne te ovčice... ZaÅ¡to vole da su samoubice???
Koliko nas ima??? Hmmm... to se mnogi pitaju, a joÅ¡ ih viÅ¡e želi da zna i koji kvalitet i koliko vune je na nama. Mi kao i svako stado imamo ovna predvodnika, a svaka od nas ovčica ima svojih nekoliko drugara, ali nikada se ne okupljamo na jednom mestu, naročito nas nema na čistini, tako da ni mi sami ne znamo koliko nas ima.
To sve radimo jer smo čuli da ima zlih ljudi koji vole da nas love, i ima opasnih ptica grabljivica koje lete iznad nas. Drevne priče nam govore da je najopasnije od svega da se neko nađe na čistini u punom sjaju svoje bele vune, na livadi, jer tu ima ljudi koji hoće da nas vide, da nas prebroje i sve one koji su viÅ¡ak da odvedu u jednu belu zgradu, odakle se čuje tužan beket, i ovčice izlaze izobličene, sa zaprljanom vunom, podÅ¡iÅ¡ane, a neke... neke izađu i kao krave... a neke... neke i ne izađu...
Hmmm... mi slatke male ovčice i jaganjci možemo samo da se posakrivamo u Å¡umi, ako želimo da preživimo, to smo shvatili, i to i radimo. Kada se sakupi dovoljno nas onda ćemo da napadnemo klanicu i da proteramo ljude Å¡to dalje od nas, daleko, daleko, preko sedam gora i sedam mora.... Poljana koja je pored klanice, ona je za sada tako zlo i opasno mesto, da je svi sa promiÅ¡ljenom mudroÅ¡ću zaobilazimo u velikom luku. Iako mi volimo prostor, mi znamo da ga se moramo kloniti ako želimo da preživimo.
Odmah tu preko brda, ima joÅ¡ jedno stado ovčica. Tamo su ovčice malo čudne, u tom stadu se ovčice drugačije ponaÅ¡aju, ali zato jer im je instinkt jači od razuma, a i ovan predvodnik ne zna na koju je stranu krenuo. Hoće neÅ¡to, a ni sam ne zna Å¡ta. Ustvari imaju nekoliko ovnova predvodnika, koji se s vremena na vreme pokoÅ¡kaju i izudaraju rogovima, a veoma često i svaki ovan vuče na svoju stranu.
Priroda i prirodni zakoni nam lepo i jednostavno ukazuju da ni ne može biti viÅ¡e od jednog ovna predvodnika. No, ovčice iz tog stada ponekad misle da je dobro da svaka od njih bude svoj predvodnik.
Te jadne ovčice i jaganjci se igraju po Å¡umi i livadi, i ne shvataju kolliko je opasna situacija. Zaista su čudne one... Sa jedne strane plaÅ¡e se svega, plaÅ¡e se daha vetra jer im ima prizvuk kao da leti zla ptica iznad njih, plaÅ¡e se senke jer ih ona podseca na ljude. One se plaÅ¡e.....A sa druge strane žele da im se bela vuna vidi svuda, u svakoj, pa i najguÅ¡ćoj sumi. Kad god mogu kažu:â€ÂBeeeeeee†, i to Å¡to glasnije. Vole da se Å¡etaju u grupi po sred livade. Zaista su one cudne...
I pored toga Å¡to one znaju da ih ljudi posmatraju, i da zle ptice lete iznad njihovih glava, one svojim uglancanim krznom izlaze pravo ispred ljudi koji ih spremno čekaju sa svojim kasapskim noževima.
Dok na drugoj strani, kad su i u najguÅ¡ćoj Å¡umi cimaju se i umiÅ¡ljaju da ih ljudi posmatraju, da su sve oci uprte u njih. Sve vreme ne žele da zamažu svoje krzno i da se maskiraju, već ističu svoje belo krzno, i glasno bekeću., stalno prizivajući zlo. Sve vreme zli ljudi osluÅ¡kuju, a zle ptice osmatraju...
Evo sada, do mog stada je upravo doÅ¡la priča da ovce žele da se okupe na jednoj livadi, i da glasnim beketanjem pokažu ljudima koliko one imaju jake i opasne zube.
“Hmmm, Å¡ta li će im toâ€Â, pitam se ja dok stojim na brdu i gledam ka poljani i klanici. “Zar im to zaista treba????â€Â
No, na svu sreću, ovce iz mog stada znaju da je opasno da stojimo na toj već krvavoj livadi, da je opasno da “ljudi†znaju koliko nas ima u stadu, da znaju da će iznad kružiti leÅ¡inari, i da će krave sa druge strane ograde (sa kojima su ovce u prirodnoj zavadi) mukati na njih.
Srećan sam Å¡to znam da će moje stado stajati sa strane, i iz Å¡ume i žbunja gledati Å¡ta se deÅ¡ava, dok sam sa druge strane veoma tužan, jer znam kako će se oni, "ljudi", pretvoriti u kasapine, i kako će oÅ¡triti noževe, dok pomamno gledaju ovčice koje su same izaÅ¡le na poljanu, i staju u Stroj pored klanice.
Probudih se iz tog polusna, sa tugom u srcu, jer znam da mnoge ovčice nisu to zaslužile, i meni kao ovčici je jednostavno žao, jer će da kolju druge ovce. Zabadava mi iz naÅ¡eg stada katkad bekećemo da to ne valja, i da na poljani vreba zlo. No, ovčice iz drugog stada vole da ih zla ptica vidi. One izgleda vole da budu žigosane. One izgleda vole da budu pobrojane. One izgleda vole da ih ljudi kolju.
Hmmmm, nikad mi nisu bile jasne te ovčice... ZaÅ¡to vole da su samoubice???