Алекса
08-08-08, 16:42
Biološka osnova nordijskog pogleda na svet
VLADIMIR AVDEJEV
Nordijska ideja predstavlja izraz onog pogleda na svet,
za koji uzdizanje čoveka predstavqa Božju zapovest. (Hans F.K. Ginter)
Danas je od koristi svako ukazivanje na nordijsku misao. (Eyden Fiter)
Čak i onaj koji se nikada nije pozabavio naukom o rasi, ima predstavu o tome, naÅ¡ta se misli, kada se pomene NORDIJSKA RASA. Onog trenutka kada nam taj čarobni izraz preleti preko usana, stvori se pred naÅ¡im duhovnim okom slika visokih, dobro građenih, plavo-okih ljudi, koji samo Å¡to siđoÅ¡e sa Olimpa antičke Grčke ili izađoÅ¡e iz neke nordijske sage. Iz ovog izraza kao da zrači topla sunčana energija, dejstvuje vanzemaljska divota i nadljudska snaga. Staro-rimske patricije, koji su kroz svest o svojoj veličini bili čak preponosni, karakteristični germanski vitezovi, heroji narodne poezije i predaka, graciozne lepotice Rusije, poznate kao „Beli labudovi“, esesovski oficiri sa svojim kao od slonovače isklesanim licima a da se ne zaborave ni otmeno hladni engleski dzentlemeni – svo ovo bogatstvo ljudskih arhetipova iz proÅ¡lih epoha i naroda može da obuhvati izraz nordijski a koji podrazumeva skupinu telesnih i duÅ¡evnih svojstava, nastalih u nordijskoj pradomovini.
Naravno ovo su samo asocijacije. Ako se uđe u činjenično stanje, pred nama se ukazuje jedna manje viÅ¡e paradoksna slika. Na izgled, krije se iza reči nordijski neÅ¡to strano i tajanstveno, deo nečega čudnog, i za ruskog čoveka neshvatljivog u pojmu nauka o rasi. Ovako misle o ovom pitanju ne samo rusi nego i ostali narodi.
Vodeći rasni teoretičari smatraju da izraz nordijska rasa predstavlja nerazdvojni deo naučnog koncepta, za jednu kategoriju koja je u isto vreme duboko ukorenjena u tradiciji, a istovremeno i sasvim aktuelna. Malo njih zna, da je čovek koji je prvi predložio upotrebu ovog izraza kao opis za jednu određenu antropoloÅ¡ku skupinu, rođen u ruskom Astrahanu.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/deniker01.jpg
Jozef Jeterovič Deniker (1852-1918)
Ruski naučnik o rasi Jozef Jeterovič Deniker (1852-1918), potiče od francuskih roditelja, njegovo srednje, očevo ime, dolazi od toga, Å¡to je on krÅ¡ten u pravoslavnoj crkvi. Na osnovu zakona ruskog carstva, on je automatskl time i postao ruski podanik. U enciklopediji Brokhaus-Efron, kao i u velikoj ruskoj enciklopediji iz 1955 god. on se pominje kao ruski naučnik. Pritom ova zadnja navodi da: „Denikerova klasifikacija rasa, ni dan danas nije zastarela“. U mnogim sovjetskim akademskim delima koja se tiÅ¡u antropologije, pominje se njegov glavni rad, knjiga „Ljudske rase“ (Races et peuples de la terre, 1900).
Jedan od vodećih istraživača rasa Vajmarske republike i njenog naslednika III rajha, Hans F. K. Ginter, u svom osnovnom delu „Nordijski pogled na svet“ otvoreno priznaje, da je ključni pojam nemačke rasne teorije „po prvi put bio uveden od strane ruskog rasnog teoretčara Denikera“ . Drugi veliki autoritet iz ove oblasti, Valter Ã…Â*ait, naziva svoje delo koje se bavi sistematizacijom terminologije rasnog istraživanja, „Istorija antropologije od Linea do Denikera“. Nepostoje nikakve indikacije za to da je on zbog navođenja jednog ruskog antropologa u naslovu svoje knjige, biti izložen teÅ¡koćama od strane vlasti Trećeg Rajha.
Austrijski istraživač rasa Erih Feglajn, direktno tvrdi u svome radu pod naslovom „Rasa i država“ da je Deniker prvi upotrebio pojam nordijska rasa. Mogli bi se citirati i drugi primeri sa nemačkog jezičkog područja. Na „demokratskoj“ strani ondaÅ¡njeg sveta, prilog ruskog naučnika u ovoj oblasti je također bio bezrezervno priznat. Amerikanac Oto Klineberg dokazuje u svojoj monografiji „Rasne razlike“ da: „niko pre Denikera nije uspeo da stvori jednu takvu klasifikaciju rasa, i to kombinacijom osobina, kao Å¡to su struktura kose, boja očiju, oblik nosa kao i druge karakteristike, Å¡to je omogućilo smanjenje broja poznatih rasa na sedamnaest a podrasa na dvadeset i jednu. Naučnici pre njega, koji su svoje klasifikacije zasnivali na istim spoljnim osobinama, doÅ¡li su do broja tri stotine.“
Zaista je začuđujuća činjenica i to da je jedan ruski naučnik, sin francuskih roditelja, dobio bezrezervno priznanje za svoj doprinos jednoj od najviÅ¡e politizovanih grana nauke 20.veka, i to priznanje iz najrazličitijih političkih sistema. Čak i u Sovjetskoj Rusiji njegovom delu je ukazivana pažnja, iako mu je poreklo roditelja bilo strano a on sam je pripadao tzv. „Carističkim stručnjacima“. Njemu je isto tako i u Hitlerovoj Nemačkoj ukazano priznanje, iako je on prema tadaÅ¡njoj ideologiji u izvesnom smislu predstavljao predhodnika omrženog „azijatskog čopora“.
Uživao je ugled i u „slobodnom“ Anglosaksonskom svetu, iako tamo ne izgovaraju rado francuska imena a prema Rusima su se držali rezervisano.
Pod pojmom rase Deniker nesumnjivo podrazumeva „SomatoloÅ¡ko jedinstvo“ (jedinstvo po telesnim sličnostima – prim. prev.), čime on odlučno negira bilo kakav „idealizam“ u antropologiji.
Celo njegovo delo izražava oÅ¡tru razliku između etnografije i antropologije, koje on smatra „fundametalno različitim granama nauke - prva pripada socologiji a druga biologiji“. On kaže: “Pre nekoliko godina sam dao predlog da se klasifikacija ljudskih rasa vrÅ¡i samo na osnovu fizičkih osobina, kao Å¡to su: boja kože, kvalitet kose, stas, oblik glave i nosa itd.â€Â
U stvari Deniker je pre svih drugih zauzeo jedan čvrst i konsekventan stav u odnosu na rasnu filozofiju. Po njemu, prirodna okolina u kojoj određene rase žive, utiče vrlo malo na nastajanje rasnih karakteristika. On piÅ¡e:
„Rasne osobine se nekom čudnom tvrdoglavoÅ¡ću održavaju i prenose uprkos meÅ¡anju rasa, promenama nastalih kroz civilizaciju, gubitka ranijeg jezika itd. Menja se samo odnos u kome jedna ili druga rasa čini sastavni deo određene etničke grupe.†Deniker je sažeo saznanja ranijih istraživača i stavio tačku na prepirku o Arijevcima. On je uveo jedan nov pojam, koji u principu nema niÅ¡ta zajedničkog sa romantičnim stavom lingvista da: „Ljudi duguljaste glave, visokog stasa, rase svetle boje kože, mogu zato da se nazovu Nordijci, poÅ¡to se oni nalaze pretežno na severu Evrope. Njihove glavne fizičke osobine su: Visok stas, srednja visina od 1,73 m, plava, talasasta kosa, uglvnom plave oči, duguljasta glava (indeks 76-79) rozo-bela koža, duguljasto lice, oÅ¡tar nosâ€Â. TerminiloÅ¡ka zbrka u rasnoj teoriji je bila zaustavljena a pojam Arijevac je otiÅ¡ao u sferu kulture, sociologije i nauke o religiji: „O Arijevskoj rasi, kao takvoj, ne može biti ni govora. Može se govoriti jedino o porodici arijskih jezika i možda o arijskoj civilizaciji“.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/guenther.jpg
Hans F. K. Ginter
Denikerovo sveobuhvatno delo „Ljudske rase†se pojavilo 1900 god. Godinu dana kasnije, pojam nordijske rase uÅ¡ao je u Å¡iru upotrebu. NeÅ¡to kasnije vodeći istraživač rase u Nemačkoj, Hans F. K. Ginter, koji je inače stalno zastupao poziciju nordijske filozofije, piÅ¡e o svojoj knjizi „Rasni elementi u istoriji Evrope†u istom smislu: “U filozofiji je ranije upotrebljavan „Arijski†samo za indoevropske jezike. Danas je međutim preÅ¡lo u upotrebu, da se on uzima samo u odnosu na Indo-iransky granu ove jezičke porodice. Na početku istraživanja rasa jednu (u stvari ne postojeću) belu ili kavkasku rasu nazvali su „Arijevskomâ€Â. Kasnije su otpočeli da nazivaju tim pojmom narode koji govore Indo-evropskim jezicima a zatim i nordijsku rasu. Danas je pojam „Arijski†nestao iz naučne upotrebe, i ne preporučuje se njegova upotreba. Naročito ne od kako se taj izraz isprofanisao i sve viÅ¡e služi, da se njime označi suprotnost „Semitimaâ€Â, poÅ¡to narodi semitskog jezičnog područja imaju različito rasno poreklo“.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/richard-walther-darre.jpg
Rihard Walter Dare
Nacional Socialistički ministar poljoprivrede i ishrane, Rihard Walter Dare, je u svome delu „Svinja – kriterijum za nordijske narode i Semite†postavio jednu originalnu tezu o bioloÅ¡koj srodnosti između totemskih životinja i rasne osobnosti naroda, koji ove životinje cene. Stidirajući starogermansku i antičku mitologiju, on je doÅ¡ao do zaključka, da je svinja bila tradicionalna domaća životinja kod nordijskih, zemljoradničkih naroda. Nasuprot tome južni, nomadski Semiti i turski narodi su tu životinju prezirali. Po Dareu, međutim narodima iz religioznih razloga važeća zabrana jedenja svinjskog mesa, nije niÅ¡ta drugo, nego genetsko sećanje na slabiju poziciju nomadskih, južnjačkih naroda u odnosu na zemljoradničke severnjake. On kaže: „Radi se tu o zajedničkom odnosu između izvesnih naroda i ljudskih rasa sa jedne strane i njihovom odnosu sa izvesnim vrstama životinja sa drugeâ€Â. Svinja predstavlja simbol nordijskog sedelačkog života i čak je i njegov bioloÅ¡ki pokazatelj. BaÅ¡ i zato nju grubo odbijaju Judeizam i Islam. To negiranje dostiže kod njih toliki stepen, da prelazi u apsolutno stanje i poprima oblik religiozne zabrane.
Potom Rihard Walter Dare postavlja jedno važno pitanje, kome ranije nije posvećena dovoqna pažnja: „Nauka o rasi se dasada nikada nije pozabavila problemom prožimanja ishrane i rase. Kod stočarstva je zavisnost između ishrane i rase dovoljno poznata, poÅ¡to su razni oblici reakcije metabolizma kod raznih vrsta životinja različito odvijaju. Protein u ishrani ima različite „stepene vrednostiâ€Â... Za vreme varenja rastvara se ova belančevina u amino-kiselinu a potom se onda sintetizuje u onu vrstu belančevine, koja je za taj organizam specifična. Metabolizam stoji u zavisnosti od proteina. PoÅ¡to su proteini uvek specifični, oni moraju da se slažu jedni sa drugima u organizmu koji ih vari, odnosno oni moraju da odgovaraju jedni drugima kao ključ i brava... Iz toga prozilazi da su Semiti i svinje psiholoÅ¡ki gledano dva svetaâ€Â. Po Dareu, ispravna funkcija organizma stoji u direktnoj zavisnostiod harmoničnog metabolizma. Zbog toga je pretstavnicima različitih rasa potrebna hrana različitog biohemiskog sastava. Tako proizlazi da je svinja najstariji biogenetski pokazatelj rasne razlike između sedelačkih i nomadskih naroda.
Tu svoju tezu Dare podupire analizom vrsti hleba koju razne rasne grupe jedu, kojom prilikom on navodi, u tom smislu interesantne, opise putovanja pesnika Getea, koji je iz sopstvenog iskustva dobro poznavao Germansku i Romansku sredinu. Genialni pisac nemačke literature je jednom rekao, da je na jugu Evrope „Crnke devojke i beli hleb†a na severu „Belke devojke i crni hleb“. Iz toga može pouzdano da se zaključi, da svetlo na rasne razlike bacaju ne samo domaće životinje, već i vrste žitarica koje te rase jedu. Nakon istraživanja i najtamnijih nijansi psihologije ishrane kao i poljoprivredne geografije, Dare je doÅ¡ao do sledećeg zaključka: „Pradomovina nordijske rase je Å¡umska zona severne Evrope sa njenom umerenom klimomâ€Â.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/ludwig-ferdinand-clauss.jpg
Ludvig Ferdinand Klaus
PoÅ¡to smo posmatrali biohemisku osnovu različitosti rasa, možemo preći na izvorne tvrdnje rasne psihologije. Tu ćemo se osloniti na klasično delo Ludviga Ferdinanda Klausa, „Nordijska duÅ¡a“ iz 1939 god.
Autor tu piÅ¡e sledeće: „Pod pojmom vrste ili rase mi ne podrazumevamo neko klupko „Osobina†ili „Karakteristika “, već jedan stil doživljavanja, koji proživljava celokupnost jednog živog organizma...
Ako možemo da nazovemo nordijsko doživljavanje „centrifugalnim“, onda možemo da nazovemo istočno „centripetalnimâ€Â... Za ljude koji ne pripadaju nordijskoj rasi, ovi važe za hladne i racionalne... Sva „Hladnoća†nordijaca potiče od rastojanja, koje ga deli od njegove okoline, i koje on ne može da povredi a da u isto vreme ne povredi i zakon svoje vrsteâ€Â.
Klaus objaÅ¡njava, da rasne razlike ostavljaju neobrisive utiske na čitav način doživljavanja ljudi a da pejzaž i geografski položaj samo pojačavaju ovo genetsko stanje. Prirodna okolina je materija koja deluje na duÅ¡evni stil odnosno stanje, i tako nastaje pejzaž. Ta prirodna okolina nudi duÅ¡i mogućnost za posmatračku kreativnost, ali ni izdaleka ne pruža svaka okolina iste mogućnosti... „More severa odiÅ¡e svugde bez krajnoÅ¡ću... Na moru juga, ka sredozemlju, sve je uvek tu blizu. Pa i tamo gde se obale viÅ¡e nevidi, ona se naslućuje a njena izmaglica se oseća ili se misli da se oseća. Ovde na severu je sve ograničeno sadaÅ¡njoÅ¡ću i sve skromnijom lepotom. A kada oblaci bez zastoja preleću preko severnog pejzaža, gore daleko i sve dalje u većni beskraj i kada se zvezde u visini vide a nebo je bledo i daleko, tada se nebeski svod juga spuÅ¡ta, tako da ga možemo skoro dohvatiti i njegovi oblaci bezpokretno stoje ili se valjaju ko deca u igri. Sever vaspitava svoje ljude da budu vazda u pokretu: njihov pogled je stoga uvek uperen u daljinu i zato nikada nemože da se smiri. Dok jug sredozemlja i njegove obale pozivaju na beskrajan boravak: Ovde je sve omama, blistanje i sadaÅ¡njost koja ispunjava srećom… Svetlost Juga ispunjava duÅ¡e severnjaka poletom a u isto vreme ona je i kobna, jer deluje kao sveća na moljca. Mi se prvo osećamo divno oslobođeni od zova daljine i od neumornog pokreta severa a onda nam ta večna blizina i taj pejzaž prekriju duÅ¡u, oduzimajući nam dah“.
U svojoj drugoj knjizi, „Delo rasa i duÅ¡a“, Klaus tvrdi, da predstavnici različitih rasa poimaju boje, prostor, plastične oblike,vreme i kretanje, svako na drugačiji način. Za razliku od zastupnika južnjačkih rasa, koji viÅ¡e doživljavaju spojne draži, kićenje u igru, severnjaci doživljavaju biće unutraÅ¡nje energije. Ona postaje za njih trajan doživljaj. „Rasa pretstavlja oblik a oblik živog bića je u tolikoj meri rasa, u koliko se taj oblik pokazuje kao nasledan... polovi se menjaju, ali ne i oblik..“.
...sledi nastavak...
VLADIMIR AVDEJEV
Nordijska ideja predstavlja izraz onog pogleda na svet,
za koji uzdizanje čoveka predstavqa Božju zapovest. (Hans F.K. Ginter)
Danas je od koristi svako ukazivanje na nordijsku misao. (Eyden Fiter)
Čak i onaj koji se nikada nije pozabavio naukom o rasi, ima predstavu o tome, naÅ¡ta se misli, kada se pomene NORDIJSKA RASA. Onog trenutka kada nam taj čarobni izraz preleti preko usana, stvori se pred naÅ¡im duhovnim okom slika visokih, dobro građenih, plavo-okih ljudi, koji samo Å¡to siđoÅ¡e sa Olimpa antičke Grčke ili izađoÅ¡e iz neke nordijske sage. Iz ovog izraza kao da zrači topla sunčana energija, dejstvuje vanzemaljska divota i nadljudska snaga. Staro-rimske patricije, koji su kroz svest o svojoj veličini bili čak preponosni, karakteristični germanski vitezovi, heroji narodne poezije i predaka, graciozne lepotice Rusije, poznate kao „Beli labudovi“, esesovski oficiri sa svojim kao od slonovače isklesanim licima a da se ne zaborave ni otmeno hladni engleski dzentlemeni – svo ovo bogatstvo ljudskih arhetipova iz proÅ¡lih epoha i naroda može da obuhvati izraz nordijski a koji podrazumeva skupinu telesnih i duÅ¡evnih svojstava, nastalih u nordijskoj pradomovini.
Naravno ovo su samo asocijacije. Ako se uđe u činjenično stanje, pred nama se ukazuje jedna manje viÅ¡e paradoksna slika. Na izgled, krije se iza reči nordijski neÅ¡to strano i tajanstveno, deo nečega čudnog, i za ruskog čoveka neshvatljivog u pojmu nauka o rasi. Ovako misle o ovom pitanju ne samo rusi nego i ostali narodi.
Vodeći rasni teoretičari smatraju da izraz nordijska rasa predstavlja nerazdvojni deo naučnog koncepta, za jednu kategoriju koja je u isto vreme duboko ukorenjena u tradiciji, a istovremeno i sasvim aktuelna. Malo njih zna, da je čovek koji je prvi predložio upotrebu ovog izraza kao opis za jednu određenu antropoloÅ¡ku skupinu, rođen u ruskom Astrahanu.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/deniker01.jpg
Jozef Jeterovič Deniker (1852-1918)
Ruski naučnik o rasi Jozef Jeterovič Deniker (1852-1918), potiče od francuskih roditelja, njegovo srednje, očevo ime, dolazi od toga, Å¡to je on krÅ¡ten u pravoslavnoj crkvi. Na osnovu zakona ruskog carstva, on je automatskl time i postao ruski podanik. U enciklopediji Brokhaus-Efron, kao i u velikoj ruskoj enciklopediji iz 1955 god. on se pominje kao ruski naučnik. Pritom ova zadnja navodi da: „Denikerova klasifikacija rasa, ni dan danas nije zastarela“. U mnogim sovjetskim akademskim delima koja se tiÅ¡u antropologije, pominje se njegov glavni rad, knjiga „Ljudske rase“ (Races et peuples de la terre, 1900).
Jedan od vodećih istraživača rasa Vajmarske republike i njenog naslednika III rajha, Hans F. K. Ginter, u svom osnovnom delu „Nordijski pogled na svet“ otvoreno priznaje, da je ključni pojam nemačke rasne teorije „po prvi put bio uveden od strane ruskog rasnog teoretčara Denikera“ . Drugi veliki autoritet iz ove oblasti, Valter Ã…Â*ait, naziva svoje delo koje se bavi sistematizacijom terminologije rasnog istraživanja, „Istorija antropologije od Linea do Denikera“. Nepostoje nikakve indikacije za to da je on zbog navođenja jednog ruskog antropologa u naslovu svoje knjige, biti izložen teÅ¡koćama od strane vlasti Trećeg Rajha.
Austrijski istraživač rasa Erih Feglajn, direktno tvrdi u svome radu pod naslovom „Rasa i država“ da je Deniker prvi upotrebio pojam nordijska rasa. Mogli bi se citirati i drugi primeri sa nemačkog jezičkog područja. Na „demokratskoj“ strani ondaÅ¡njeg sveta, prilog ruskog naučnika u ovoj oblasti je također bio bezrezervno priznat. Amerikanac Oto Klineberg dokazuje u svojoj monografiji „Rasne razlike“ da: „niko pre Denikera nije uspeo da stvori jednu takvu klasifikaciju rasa, i to kombinacijom osobina, kao Å¡to su struktura kose, boja očiju, oblik nosa kao i druge karakteristike, Å¡to je omogućilo smanjenje broja poznatih rasa na sedamnaest a podrasa na dvadeset i jednu. Naučnici pre njega, koji su svoje klasifikacije zasnivali na istim spoljnim osobinama, doÅ¡li su do broja tri stotine.“
Zaista je začuđujuća činjenica i to da je jedan ruski naučnik, sin francuskih roditelja, dobio bezrezervno priznanje za svoj doprinos jednoj od najviÅ¡e politizovanih grana nauke 20.veka, i to priznanje iz najrazličitijih političkih sistema. Čak i u Sovjetskoj Rusiji njegovom delu je ukazivana pažnja, iako mu je poreklo roditelja bilo strano a on sam je pripadao tzv. „Carističkim stručnjacima“. Njemu je isto tako i u Hitlerovoj Nemačkoj ukazano priznanje, iako je on prema tadaÅ¡njoj ideologiji u izvesnom smislu predstavljao predhodnika omrženog „azijatskog čopora“.
Uživao je ugled i u „slobodnom“ Anglosaksonskom svetu, iako tamo ne izgovaraju rado francuska imena a prema Rusima su se držali rezervisano.
Pod pojmom rase Deniker nesumnjivo podrazumeva „SomatoloÅ¡ko jedinstvo“ (jedinstvo po telesnim sličnostima – prim. prev.), čime on odlučno negira bilo kakav „idealizam“ u antropologiji.
Celo njegovo delo izražava oÅ¡tru razliku između etnografije i antropologije, koje on smatra „fundametalno različitim granama nauke - prva pripada socologiji a druga biologiji“. On kaže: “Pre nekoliko godina sam dao predlog da se klasifikacija ljudskih rasa vrÅ¡i samo na osnovu fizičkih osobina, kao Å¡to su: boja kože, kvalitet kose, stas, oblik glave i nosa itd.â€Â
U stvari Deniker je pre svih drugih zauzeo jedan čvrst i konsekventan stav u odnosu na rasnu filozofiju. Po njemu, prirodna okolina u kojoj određene rase žive, utiče vrlo malo na nastajanje rasnih karakteristika. On piÅ¡e:
„Rasne osobine se nekom čudnom tvrdoglavoÅ¡ću održavaju i prenose uprkos meÅ¡anju rasa, promenama nastalih kroz civilizaciju, gubitka ranijeg jezika itd. Menja se samo odnos u kome jedna ili druga rasa čini sastavni deo određene etničke grupe.†Deniker je sažeo saznanja ranijih istraživača i stavio tačku na prepirku o Arijevcima. On je uveo jedan nov pojam, koji u principu nema niÅ¡ta zajedničkog sa romantičnim stavom lingvista da: „Ljudi duguljaste glave, visokog stasa, rase svetle boje kože, mogu zato da se nazovu Nordijci, poÅ¡to se oni nalaze pretežno na severu Evrope. Njihove glavne fizičke osobine su: Visok stas, srednja visina od 1,73 m, plava, talasasta kosa, uglvnom plave oči, duguljasta glava (indeks 76-79) rozo-bela koža, duguljasto lice, oÅ¡tar nosâ€Â. TerminiloÅ¡ka zbrka u rasnoj teoriji je bila zaustavljena a pojam Arijevac je otiÅ¡ao u sferu kulture, sociologije i nauke o religiji: „O Arijevskoj rasi, kao takvoj, ne može biti ni govora. Može se govoriti jedino o porodici arijskih jezika i možda o arijskoj civilizaciji“.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/guenther.jpg
Hans F. K. Ginter
Denikerovo sveobuhvatno delo „Ljudske rase†se pojavilo 1900 god. Godinu dana kasnije, pojam nordijske rase uÅ¡ao je u Å¡iru upotrebu. NeÅ¡to kasnije vodeći istraživač rase u Nemačkoj, Hans F. K. Ginter, koji je inače stalno zastupao poziciju nordijske filozofije, piÅ¡e o svojoj knjizi „Rasni elementi u istoriji Evrope†u istom smislu: “U filozofiji je ranije upotrebljavan „Arijski†samo za indoevropske jezike. Danas je međutim preÅ¡lo u upotrebu, da se on uzima samo u odnosu na Indo-iransky granu ove jezičke porodice. Na početku istraživanja rasa jednu (u stvari ne postojeću) belu ili kavkasku rasu nazvali su „Arijevskomâ€Â. Kasnije su otpočeli da nazivaju tim pojmom narode koji govore Indo-evropskim jezicima a zatim i nordijsku rasu. Danas je pojam „Arijski†nestao iz naučne upotrebe, i ne preporučuje se njegova upotreba. Naročito ne od kako se taj izraz isprofanisao i sve viÅ¡e služi, da se njime označi suprotnost „Semitimaâ€Â, poÅ¡to narodi semitskog jezičnog područja imaju različito rasno poreklo“.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/richard-walther-darre.jpg
Rihard Walter Dare
Nacional Socialistički ministar poljoprivrede i ishrane, Rihard Walter Dare, je u svome delu „Svinja – kriterijum za nordijske narode i Semite†postavio jednu originalnu tezu o bioloÅ¡koj srodnosti između totemskih životinja i rasne osobnosti naroda, koji ove životinje cene. Stidirajući starogermansku i antičku mitologiju, on je doÅ¡ao do zaključka, da je svinja bila tradicionalna domaća životinja kod nordijskih, zemljoradničkih naroda. Nasuprot tome južni, nomadski Semiti i turski narodi su tu životinju prezirali. Po Dareu, međutim narodima iz religioznih razloga važeća zabrana jedenja svinjskog mesa, nije niÅ¡ta drugo, nego genetsko sećanje na slabiju poziciju nomadskih, južnjačkih naroda u odnosu na zemljoradničke severnjake. On kaže: „Radi se tu o zajedničkom odnosu između izvesnih naroda i ljudskih rasa sa jedne strane i njihovom odnosu sa izvesnim vrstama životinja sa drugeâ€Â. Svinja predstavlja simbol nordijskog sedelačkog života i čak je i njegov bioloÅ¡ki pokazatelj. BaÅ¡ i zato nju grubo odbijaju Judeizam i Islam. To negiranje dostiže kod njih toliki stepen, da prelazi u apsolutno stanje i poprima oblik religiozne zabrane.
Potom Rihard Walter Dare postavlja jedno važno pitanje, kome ranije nije posvećena dovoqna pažnja: „Nauka o rasi se dasada nikada nije pozabavila problemom prožimanja ishrane i rase. Kod stočarstva je zavisnost između ishrane i rase dovoljno poznata, poÅ¡to su razni oblici reakcije metabolizma kod raznih vrsta životinja različito odvijaju. Protein u ishrani ima različite „stepene vrednostiâ€Â... Za vreme varenja rastvara se ova belančevina u amino-kiselinu a potom se onda sintetizuje u onu vrstu belančevine, koja je za taj organizam specifična. Metabolizam stoji u zavisnosti od proteina. PoÅ¡to su proteini uvek specifični, oni moraju da se slažu jedni sa drugima u organizmu koji ih vari, odnosno oni moraju da odgovaraju jedni drugima kao ključ i brava... Iz toga prozilazi da su Semiti i svinje psiholoÅ¡ki gledano dva svetaâ€Â. Po Dareu, ispravna funkcija organizma stoji u direktnoj zavisnostiod harmoničnog metabolizma. Zbog toga je pretstavnicima različitih rasa potrebna hrana različitog biohemiskog sastava. Tako proizlazi da je svinja najstariji biogenetski pokazatelj rasne razlike između sedelačkih i nomadskih naroda.
Tu svoju tezu Dare podupire analizom vrsti hleba koju razne rasne grupe jedu, kojom prilikom on navodi, u tom smislu interesantne, opise putovanja pesnika Getea, koji je iz sopstvenog iskustva dobro poznavao Germansku i Romansku sredinu. Genialni pisac nemačke literature je jednom rekao, da je na jugu Evrope „Crnke devojke i beli hleb†a na severu „Belke devojke i crni hleb“. Iz toga može pouzdano da se zaključi, da svetlo na rasne razlike bacaju ne samo domaće životinje, već i vrste žitarica koje te rase jedu. Nakon istraživanja i najtamnijih nijansi psihologije ishrane kao i poljoprivredne geografije, Dare je doÅ¡ao do sledećeg zaključka: „Pradomovina nordijske rase je Å¡umska zona severne Evrope sa njenom umerenom klimomâ€Â.
http://www.velesova-sloboda.org/jpg/ludwig-ferdinand-clauss.jpg
Ludvig Ferdinand Klaus
PoÅ¡to smo posmatrali biohemisku osnovu različitosti rasa, možemo preći na izvorne tvrdnje rasne psihologije. Tu ćemo se osloniti na klasično delo Ludviga Ferdinanda Klausa, „Nordijska duÅ¡a“ iz 1939 god.
Autor tu piÅ¡e sledeće: „Pod pojmom vrste ili rase mi ne podrazumevamo neko klupko „Osobina†ili „Karakteristika “, već jedan stil doživljavanja, koji proživljava celokupnost jednog živog organizma...
Ako možemo da nazovemo nordijsko doživljavanje „centrifugalnim“, onda možemo da nazovemo istočno „centripetalnimâ€Â... Za ljude koji ne pripadaju nordijskoj rasi, ovi važe za hladne i racionalne... Sva „Hladnoća†nordijaca potiče od rastojanja, koje ga deli od njegove okoline, i koje on ne može da povredi a da u isto vreme ne povredi i zakon svoje vrsteâ€Â.
Klaus objaÅ¡njava, da rasne razlike ostavljaju neobrisive utiske na čitav način doživljavanja ljudi a da pejzaž i geografski položaj samo pojačavaju ovo genetsko stanje. Prirodna okolina je materija koja deluje na duÅ¡evni stil odnosno stanje, i tako nastaje pejzaž. Ta prirodna okolina nudi duÅ¡i mogućnost za posmatračku kreativnost, ali ni izdaleka ne pruža svaka okolina iste mogućnosti... „More severa odiÅ¡e svugde bez krajnoÅ¡ću... Na moru juga, ka sredozemlju, sve je uvek tu blizu. Pa i tamo gde se obale viÅ¡e nevidi, ona se naslućuje a njena izmaglica se oseća ili se misli da se oseća. Ovde na severu je sve ograničeno sadaÅ¡njoÅ¡ću i sve skromnijom lepotom. A kada oblaci bez zastoja preleću preko severnog pejzaža, gore daleko i sve dalje u većni beskraj i kada se zvezde u visini vide a nebo je bledo i daleko, tada se nebeski svod juga spuÅ¡ta, tako da ga možemo skoro dohvatiti i njegovi oblaci bezpokretno stoje ili se valjaju ko deca u igri. Sever vaspitava svoje ljude da budu vazda u pokretu: njihov pogled je stoga uvek uperen u daljinu i zato nikada nemože da se smiri. Dok jug sredozemlja i njegove obale pozivaju na beskrajan boravak: Ovde je sve omama, blistanje i sadaÅ¡njost koja ispunjava srećom… Svetlost Juga ispunjava duÅ¡e severnjaka poletom a u isto vreme ona je i kobna, jer deluje kao sveća na moljca. Mi se prvo osećamo divno oslobođeni od zova daljine i od neumornog pokreta severa a onda nam ta večna blizina i taj pejzaž prekriju duÅ¡u, oduzimajući nam dah“.
U svojoj drugoj knjizi, „Delo rasa i duÅ¡a“, Klaus tvrdi, da predstavnici različitih rasa poimaju boje, prostor, plastične oblike,vreme i kretanje, svako na drugačiji način. Za razliku od zastupnika južnjačkih rasa, koji viÅ¡e doživljavaju spojne draži, kićenje u igru, severnjaci doživljavaju biće unutraÅ¡nje energije. Ona postaje za njih trajan doživljaj. „Rasa pretstavlja oblik a oblik živog bića je u tolikoj meri rasa, u koliko se taj oblik pokazuje kao nasledan... polovi se menjaju, ali ne i oblik..“.
...sledi nastavak...