Алекса
18-07-08, 18:21
UKIDANJE ROBOVANJA KAMATI
Nacionalno  socijalistička doktrina smatra, kao Å¡to smo videli, da kapital nije samostalni proizvodni činilac, koji za svoje učeÅ¡će u proizvodnji ima pravo na učeÅ¡će u raspodeli socijalnoga produkta, već da je on pomoćno sretstvo preduzimačevo. Iz samog postojanja odnosno držanja kapitala se, prema njoj, joÅ¡ ne može izvesti nikakvo pravo na dobijanje koristi iz privrednoga procesa. Pogotovu osnovno pravo iz kapitala, pravo na kamatu, na ukamaćenje, nacionalni socijalizam u svojoj doktrini osporava. Ã…Â*taviÅ¡e, ustanovu ukamaćivanja kapitala, po kojoj imalac njegov stiče dobit bez aktivnoga
učeÅ¡ća u proizvodnome radu, a na osnovu rada drugih, nacionalni socijalizam smatra uzročnikom ekonomskih i socijalnih nedaća sadaÅ¡njice. Otuda je, kao jedan od osnovnih zahteva, stavljen u program NSDAP stav: »Ukidanje prihoda bez rada i truda, ukidanje robovanja kamati« .
Starije shvatanje
,,Ukidanje robovanja kamati" postalo je jednom od najvažnijih borbenih prvredno  političkih parola nacionalnoga socijalizma. Ona je, sa uspehom, upotrebljavana kao oružje protiv marksističnoga učenja o viÅ¡ku vrednosti. Svojim zahtevom da celi t. zv. viÅ¡ak vrednosti pripadne radniku, marksizam je
postavio front protiv kapitala uopÅ¡te. Tezom o ukidanju robovanja kamati, nacionalni socijalizam smatra da je naÅ¡ao formulu, kojom ističe svoju protivnost prema kapitalističkom privrednom sistemu, a ne i prema kapitalu kao takvom. Formulom o pravu radnika na pun prinos od njegovoga rada, marksizam kombatira sopstvenika onoga kapitala, koji aktivno učestvuje u proizvodnji. Konstrukcijom o robovanju kamati i njegovom ukidanju, nacionalni socijalizam se okreće protiv finansijskog, spekulativnog kapitala, a pogotovu protiv međunarodnih finansiskih i berzanskih kapitalističkih sila.
U skladu sa svojom tezom, da se privreda ima ostaviti privatnoj inicijativi, mada kontrolisanoj i upućivanoj, nacionalni socijalizam ne napada kapital uopÅ¡te, već oÅ¡tro razdvaja dve vrste kapitala prema njegovom sopstveniku i njegovoj nameni. Kapital, kojim preduzimač alimentira svoju proizvodnju, može dati preduzimaču dobiti, ali ne po osnovu samoga svoga postojanja, već stoga, Å¡to omogućava preduzimaču privrednu delatnost. Ta dobit se pretstavlja dakle kao neka vrsta preduzimačke dobiti, a ne kao kamata od kapitala. Kapital, koji njegov imalac bez svoga učeÅ¡ća u samoj proizvodnji pozajmijuje uz kamatu, koji dakle svome imaocu daje prihoda bez rada i truda, u prvobitnom učenju nacionalnoga socijalizma nema prava na dobit, t. j. na kamatu.
Ideju o ukidanju robovanja kamati uneo je u doktrinu Gotfried Feder, nesumnjivo pod uticajem izvesnih ideja Silvia Gesella. Njome je on,  tako je isticao,  naÅ¡ao osnovnu smernicu, kojom druÅ¡tvo može da prevede iz faze visokoga kapitalizma u ,,pravu socijalnu privrednu formu, oslobođenu pritiska
nadmoćnoga novca, u državu rada i stvaranja".1)
Kada je osnovana NSDAP, i kada se priÅ¡lo stvaranju njenoga programa, unesen je u ovaj i zahtev o ukidanju robovanja kamati kao jedna od njegovih važnih tačaka. Adolf Hitler, u svome delu ,,Mein Kampf", o Federu i njegovoj formuli kaže sledeće: ,,Zasluga Federova sastoji se za mene u tome, Å¡to je
bezobzirnom brutalnoÅ¡ću utvrdio kako spekulativni tako i po narodnu privredu Å¡tetni karakter berzanskog i pozajmnog kapitala, i razgolitio njegovu praiskonsku pretpostavku o kamati... Kada sam čuo prvo predavanje Gottfried-a Feder-a o ukidanju robovanja kamati, znao sam odmah da se ovde radi o teorijskoj istini, koji je od ogromne važnosti za budućnost nemačkog naroda. OÅ¡tra deoba između berzanskoga kapitala i narodne privrede pružala je mogućnost da se istupi protiv internacionalizovanja nemačke privrede, a da se pri tome ne ugroze, borbom protiv kapitala uopÅ¡te, temelji nezavisnog narodnog samoodržanja... Borba protiv međunarodnog finansijskog i pozajmnog kapitala postala je najvažnijom programskom tačkom borbe nemačke nacije za svoju privrednu nezavisnost i slobodu."
Nacionalni socijalizam, dakle, prema ovome smatra, da je formulom o ukidanju robovanja kamati naÅ¡ao način, kojim će precizirati svoj negativni stav prema posledicama kapitalističkoga sistema, a da pri tome ne ospori pravu vrednost učeÅ¡ća kapitala u privredi. Nacionalni socijalizam se time izjaÅ¡njava za
,,antikapitalističnu privredu uz učeÅ¡će kapitala." Kapital ima da ostane učesnik u privrednome procesu i treba da mu pruži i dalje sva svoja dejstva. No on ne sme da bude elemenat, po kome će se privreda upravljati i po čijim će se zahtevima kretati proizvodnja delatnost. On treba da bude posrednik radu, kao pomoćno sredstvo u službi viÅ¡im interesima. Na mesto kapitalističnog privrednog sistema, u kome je kamata najizrazitije merilo i upravljač privrednoga života, nacionalni socijalizam postavlja, teorijski, drugi poredak, pretendujući da će u tome poretku kapital biti podređen, da će služiti drugim motivima i merilima, a da privreda neće biti usmerena onim pravcem, kojim je upućuje zahtev finansijskoga kapitala za kamatom, već onim koji je određen državnom politikom.
Ustanova kamate je, po shvatanju nacionalnoga socijalizma, najznačajnije obeležje kapitalističnog sistema. ,,Kome je postalo jasno da kamata nije neka madijska osobina novca, već da svaka kamata vodi poreklo iz rada drugih, da se za kamatu, koju kapitalista meće u džep, prikraćuje prinos rada stvaralaca,
taj o ulozi, koju igra sistem koji nosi kamatu, nikad viÅ¡e neće moći da sumnja... Glavni izvor snage mamonizma je bezradni i beskrajnji priliv dobara, koji se stvara putem kamate".1)
Precizno rečeno, pojavljuje se dakle robovanje kamati kao zloupotreba pozajmnoga kapitala prema interesima privrede jednoga naroda. Finansijski kapital pruža privredi svoje usluge jedino ako mu se zagarantuje veliko i stalno ukamaćenje. Zahtev za ukidanje robovanja kamati, u svojoj izloženoj osnovnoj formi, je, ustvari, zahtev da se kamate, koje vuče pozajmni kapital, prilagode opÅ¡tem rentabilitetu, i privrede, t.j. da u trenutku kada rentabilitet privrede nestane, kapital izgubi pravo na ukamaćenje.
Teoretičar Feder postavio je zahtev za ukidanje robovanja kamati. Taj zahtev su razni teoretičari tumačili na razne načine. Jedni stoje na glediÅ¡tu da se ustanova kamate uopÅ¡te mora ukinuti. Kako bi se, međutim, na taj način proizvelo umrtvljavanje svake privatne inicijative u obrazovanju kapitala jer bi
nestao stimulus, koji to obrazovanje izaziva, trebalo bi istovremeno država da uzme obrazovanje kapitala sasvim u svoje ruke stvaranjem državne banke za beskamatne zajmove, koja bi svoje prihode crpla iz oporezivanja. Tu se pojavljuje Gesell-ova ideja o ,,slobodnoj privredi", u kojoj ponuda kapitala ima biti tačno onolika, kolika i njegova tražnja.
Novo shvatanje
Druga, novija grupa teoretičara, kojima se pridružila i praksa, stoji na drugome glediÅ¡tu. To glediÅ¡te ozvaničio je i sam Feder svojim tumačenjem svoga osnovnog zahteva:
,,Ukidanje robovanja kamati ne znači ukidanje kamate uopÅ¡te, već priznanje primata nemačkoga rada nad prohtevima finansijskoga kapitala". Prema ovome je nacionalni socijalizam, posle prvoga revolucionarnoga oduÅ¡evljenja, priÅ¡ao izvesnoj reviziji i ublažavanju svojih prvobitnih ekstremnih zahteva. Novije shvatanje, koje se smatra sada zvaničnim finansisko  političkim načelom države, tumači zahtev za ukidanje robovanja kamati tako, da se kamata može platiti jedino iz prinosa i to srazmerno njegovoj visini. Hjalmar Schacht, pretsednik Rajhsbanke i upravljač nemačke privrede, usvojio je ideju o ukidanju robovanja kamati u ovom revidiranom tumačenju. U svome spisu o osnovama nemačke privredne politike1) on pod naslovom ,,Svetinja kamate?" piÅ¡e: ,,Ono Å¡to narod ne razume je prosto primanje i troÅ¡enje kamate iz jednoga kapitala, a da se istovremeno za to ne troÅ¡i niti se ranije troÅ¡io izvesan rad. Pozajmni kapital izvlači danas,â€â€(1931 godine),â€â€u poređenju sa prinosom rada nesrazmerno veliku kamatu iz nemačke privrede, jer smatra da je njegova sigurnost ugrožena. Tu vidim mogućnosti potpuno ispravne intervencije. Povisi li se sigurnost kapitala, opravdano je i moralno i privredno da se kamate snize... Obrazovanje kamate se isto tako ne može ostaviti t. zv. slobodnom sporazumevanju na tržiÅ¡tu, kao cena hleba ili najamnica. Ako nismo u oblasti utvrđivanja najamnice ostavili samom odnosu između ponude i tražnje slobodu, ako pokuÅ¡avamo da obrazovanje cene hleba brižljivo ograničimo, ludost je poverovati da može utvrđjvanje kamate za pozajmni kapital ostati
neprikosnovenom svetinjom... Nama ne treba intervencije u valutarnoj oblasti, koja bi stvorila svestrano samo nezgode, već mi možemo najpresnije brige, a naročito i u oblasti stvaranja rada, da stiÅ¡amo intervencijom u kamatnim odnosima, koja nikome neće Å¡koditi a svima koristiti."
U svome govoru ,,Kamata ili dividenda"1) Schacht naglaÅ¡ava primat rada pred interesima kapitala, rečima: ,,Za narod je rad uvek primarno, a kamata sekundarno, pa poÅ¡to bez rada nema kamate, mora u slučaju nereÅ¡ivoga konflikta između prava na prinos od rada i prava svojine na kapitalu važiti stav, da obezbeđenje prinosa ide pred obezbeđenjem svojine." U istome govoru Schacht daje i drugu stranu ovoga problema, time Å¡to naglaÅ¡ava zavisnost kapitala od preduzimačke stvaralačke delatnosti: ,,Pozajmni kapital sasvim zaboravlja da je zavisan od privrednoga uspeha preduzimačevog; on zaboravlja da gubi svoje moralno opravdanje, ako nije spreman da služi preduzeću... Kamata se mora privrediti iz prinosa proizvodnje."
Ko Å¡to se iz gornjega vidi, pretvorio se osnovni zahtev o potpunome ukidanju instituta kamate postepeno u zahtev da kamatna politika, odnosno ukamaćivanje kapitala, takođe bude stavljeno pod državnu kontrolu i da bude dovedeno, u sklad sa privrednim razvojem. Umesto brisanja prava na kamatu priznaje se, u načelu, sopstveniku pozajmnoga kapitala to pravo, ali uz ograničenje da je ta kamata nerazdvojno vezana za visinu prinosa dužničkoga preduzeća. U daljoj konzekvenciji kamata mora biti u skladu sa opÅ¡tom privrednom situacijom u zemlji. Ogromni napori nacional-socijalističkoga
režima u borbi protiv nezaposlenosti mogli su biti sprovedeni jedino na taj način, Å¡to je stimulirana u velikoj meri i privatna investiciona delatnost. Nesrazmerno visoke kamate sprečile bi ovakvu delatnost, a time znatno i oÅ¡tetile akciju države oko suzbijanja nezaposlenosti.
Iz ovoga razloga, u težnji za unapređenjem privredne delatnosti uopÅ¡te, a i u skladu sa teorijskim shvatanjem, nacionalni socijalizam je u praksi sproveo čitav niz mera, kojima je dejstvovao u pravcu spuÅ¡tanja kamata. Te se mere smatraju konkretnim ostvarenjem zahteva o ukidanju robovanja kamati.
Od intranzigentnog revolucionarnog zahteva proizaÅ¡lo je u stvari samo dirigovanje kamatne politike od strane države, a u smislu staranja za Å¡to veći razmah privredne konjunkture.
Ovo je sadaÅ¡nje, aktuelno shvatanje o robovanju kamati i njegovome ukidanju. Da li će u budućnosti ovaj zahtev da se pojavi opet u svojoj prvobitnoj beskompromisnoj formi ili ne, ne može se predvideti.
Преузето из књиге Данила Грегорића - "Привреда Националнога - Социјализма" (1936)
Nacionalno  socijalistička doktrina smatra, kao Å¡to smo videli, da kapital nije samostalni proizvodni činilac, koji za svoje učeÅ¡će u proizvodnji ima pravo na učeÅ¡će u raspodeli socijalnoga produkta, već da je on pomoćno sretstvo preduzimačevo. Iz samog postojanja odnosno držanja kapitala se, prema njoj, joÅ¡ ne može izvesti nikakvo pravo na dobijanje koristi iz privrednoga procesa. Pogotovu osnovno pravo iz kapitala, pravo na kamatu, na ukamaćenje, nacionalni socijalizam u svojoj doktrini osporava. Ã…Â*taviÅ¡e, ustanovu ukamaćivanja kapitala, po kojoj imalac njegov stiče dobit bez aktivnoga
učeÅ¡ća u proizvodnome radu, a na osnovu rada drugih, nacionalni socijalizam smatra uzročnikom ekonomskih i socijalnih nedaća sadaÅ¡njice. Otuda je, kao jedan od osnovnih zahteva, stavljen u program NSDAP stav: »Ukidanje prihoda bez rada i truda, ukidanje robovanja kamati« .
Starije shvatanje
,,Ukidanje robovanja kamati" postalo je jednom od najvažnijih borbenih prvredno  političkih parola nacionalnoga socijalizma. Ona je, sa uspehom, upotrebljavana kao oružje protiv marksističnoga učenja o viÅ¡ku vrednosti. Svojim zahtevom da celi t. zv. viÅ¡ak vrednosti pripadne radniku, marksizam je
postavio front protiv kapitala uopÅ¡te. Tezom o ukidanju robovanja kamati, nacionalni socijalizam smatra da je naÅ¡ao formulu, kojom ističe svoju protivnost prema kapitalističkom privrednom sistemu, a ne i prema kapitalu kao takvom. Formulom o pravu radnika na pun prinos od njegovoga rada, marksizam kombatira sopstvenika onoga kapitala, koji aktivno učestvuje u proizvodnji. Konstrukcijom o robovanju kamati i njegovom ukidanju, nacionalni socijalizam se okreće protiv finansijskog, spekulativnog kapitala, a pogotovu protiv međunarodnih finansiskih i berzanskih kapitalističkih sila.
U skladu sa svojom tezom, da se privreda ima ostaviti privatnoj inicijativi, mada kontrolisanoj i upućivanoj, nacionalni socijalizam ne napada kapital uopÅ¡te, već oÅ¡tro razdvaja dve vrste kapitala prema njegovom sopstveniku i njegovoj nameni. Kapital, kojim preduzimač alimentira svoju proizvodnju, može dati preduzimaču dobiti, ali ne po osnovu samoga svoga postojanja, već stoga, Å¡to omogućava preduzimaču privrednu delatnost. Ta dobit se pretstavlja dakle kao neka vrsta preduzimačke dobiti, a ne kao kamata od kapitala. Kapital, koji njegov imalac bez svoga učeÅ¡ća u samoj proizvodnji pozajmijuje uz kamatu, koji dakle svome imaocu daje prihoda bez rada i truda, u prvobitnom učenju nacionalnoga socijalizma nema prava na dobit, t. j. na kamatu.
Ideju o ukidanju robovanja kamati uneo je u doktrinu Gotfried Feder, nesumnjivo pod uticajem izvesnih ideja Silvia Gesella. Njome je on,  tako je isticao,  naÅ¡ao osnovnu smernicu, kojom druÅ¡tvo može da prevede iz faze visokoga kapitalizma u ,,pravu socijalnu privrednu formu, oslobođenu pritiska
nadmoćnoga novca, u državu rada i stvaranja".1)
Kada je osnovana NSDAP, i kada se priÅ¡lo stvaranju njenoga programa, unesen je u ovaj i zahtev o ukidanju robovanja kamati kao jedna od njegovih važnih tačaka. Adolf Hitler, u svome delu ,,Mein Kampf", o Federu i njegovoj formuli kaže sledeće: ,,Zasluga Federova sastoji se za mene u tome, Å¡to je
bezobzirnom brutalnoÅ¡ću utvrdio kako spekulativni tako i po narodnu privredu Å¡tetni karakter berzanskog i pozajmnog kapitala, i razgolitio njegovu praiskonsku pretpostavku o kamati... Kada sam čuo prvo predavanje Gottfried-a Feder-a o ukidanju robovanja kamati, znao sam odmah da se ovde radi o teorijskoj istini, koji je od ogromne važnosti za budućnost nemačkog naroda. OÅ¡tra deoba između berzanskoga kapitala i narodne privrede pružala je mogućnost da se istupi protiv internacionalizovanja nemačke privrede, a da se pri tome ne ugroze, borbom protiv kapitala uopÅ¡te, temelji nezavisnog narodnog samoodržanja... Borba protiv međunarodnog finansijskog i pozajmnog kapitala postala je najvažnijom programskom tačkom borbe nemačke nacije za svoju privrednu nezavisnost i slobodu."
Nacionalni socijalizam, dakle, prema ovome smatra, da je formulom o ukidanju robovanja kamati naÅ¡ao način, kojim će precizirati svoj negativni stav prema posledicama kapitalističkoga sistema, a da pri tome ne ospori pravu vrednost učeÅ¡ća kapitala u privredi. Nacionalni socijalizam se time izjaÅ¡njava za
,,antikapitalističnu privredu uz učeÅ¡će kapitala." Kapital ima da ostane učesnik u privrednome procesu i treba da mu pruži i dalje sva svoja dejstva. No on ne sme da bude elemenat, po kome će se privreda upravljati i po čijim će se zahtevima kretati proizvodnja delatnost. On treba da bude posrednik radu, kao pomoćno sredstvo u službi viÅ¡im interesima. Na mesto kapitalističnog privrednog sistema, u kome je kamata najizrazitije merilo i upravljač privrednoga života, nacionalni socijalizam postavlja, teorijski, drugi poredak, pretendujući da će u tome poretku kapital biti podređen, da će služiti drugim motivima i merilima, a da privreda neće biti usmerena onim pravcem, kojim je upućuje zahtev finansijskoga kapitala za kamatom, već onim koji je određen državnom politikom.
Ustanova kamate je, po shvatanju nacionalnoga socijalizma, najznačajnije obeležje kapitalističnog sistema. ,,Kome je postalo jasno da kamata nije neka madijska osobina novca, već da svaka kamata vodi poreklo iz rada drugih, da se za kamatu, koju kapitalista meće u džep, prikraćuje prinos rada stvaralaca,
taj o ulozi, koju igra sistem koji nosi kamatu, nikad viÅ¡e neće moći da sumnja... Glavni izvor snage mamonizma je bezradni i beskrajnji priliv dobara, koji se stvara putem kamate".1)
Precizno rečeno, pojavljuje se dakle robovanje kamati kao zloupotreba pozajmnoga kapitala prema interesima privrede jednoga naroda. Finansijski kapital pruža privredi svoje usluge jedino ako mu se zagarantuje veliko i stalno ukamaćenje. Zahtev za ukidanje robovanja kamati, u svojoj izloženoj osnovnoj formi, je, ustvari, zahtev da se kamate, koje vuče pozajmni kapital, prilagode opÅ¡tem rentabilitetu, i privrede, t.j. da u trenutku kada rentabilitet privrede nestane, kapital izgubi pravo na ukamaćenje.
Teoretičar Feder postavio je zahtev za ukidanje robovanja kamati. Taj zahtev su razni teoretičari tumačili na razne načine. Jedni stoje na glediÅ¡tu da se ustanova kamate uopÅ¡te mora ukinuti. Kako bi se, međutim, na taj način proizvelo umrtvljavanje svake privatne inicijative u obrazovanju kapitala jer bi
nestao stimulus, koji to obrazovanje izaziva, trebalo bi istovremeno država da uzme obrazovanje kapitala sasvim u svoje ruke stvaranjem državne banke za beskamatne zajmove, koja bi svoje prihode crpla iz oporezivanja. Tu se pojavljuje Gesell-ova ideja o ,,slobodnoj privredi", u kojoj ponuda kapitala ima biti tačno onolika, kolika i njegova tražnja.
Novo shvatanje
Druga, novija grupa teoretičara, kojima se pridružila i praksa, stoji na drugome glediÅ¡tu. To glediÅ¡te ozvaničio je i sam Feder svojim tumačenjem svoga osnovnog zahteva:
,,Ukidanje robovanja kamati ne znači ukidanje kamate uopÅ¡te, već priznanje primata nemačkoga rada nad prohtevima finansijskoga kapitala". Prema ovome je nacionalni socijalizam, posle prvoga revolucionarnoga oduÅ¡evljenja, priÅ¡ao izvesnoj reviziji i ublažavanju svojih prvobitnih ekstremnih zahteva. Novije shvatanje, koje se smatra sada zvaničnim finansisko  političkim načelom države, tumači zahtev za ukidanje robovanja kamati tako, da se kamata može platiti jedino iz prinosa i to srazmerno njegovoj visini. Hjalmar Schacht, pretsednik Rajhsbanke i upravljač nemačke privrede, usvojio je ideju o ukidanju robovanja kamati u ovom revidiranom tumačenju. U svome spisu o osnovama nemačke privredne politike1) on pod naslovom ,,Svetinja kamate?" piÅ¡e: ,,Ono Å¡to narod ne razume je prosto primanje i troÅ¡enje kamate iz jednoga kapitala, a da se istovremeno za to ne troÅ¡i niti se ranije troÅ¡io izvesan rad. Pozajmni kapital izvlači danas,â€â€(1931 godine),â€â€u poređenju sa prinosom rada nesrazmerno veliku kamatu iz nemačke privrede, jer smatra da je njegova sigurnost ugrožena. Tu vidim mogućnosti potpuno ispravne intervencije. Povisi li se sigurnost kapitala, opravdano je i moralno i privredno da se kamate snize... Obrazovanje kamate se isto tako ne može ostaviti t. zv. slobodnom sporazumevanju na tržiÅ¡tu, kao cena hleba ili najamnica. Ako nismo u oblasti utvrđivanja najamnice ostavili samom odnosu između ponude i tražnje slobodu, ako pokuÅ¡avamo da obrazovanje cene hleba brižljivo ograničimo, ludost je poverovati da može utvrđjvanje kamate za pozajmni kapital ostati
neprikosnovenom svetinjom... Nama ne treba intervencije u valutarnoj oblasti, koja bi stvorila svestrano samo nezgode, već mi možemo najpresnije brige, a naročito i u oblasti stvaranja rada, da stiÅ¡amo intervencijom u kamatnim odnosima, koja nikome neće Å¡koditi a svima koristiti."
U svome govoru ,,Kamata ili dividenda"1) Schacht naglaÅ¡ava primat rada pred interesima kapitala, rečima: ,,Za narod je rad uvek primarno, a kamata sekundarno, pa poÅ¡to bez rada nema kamate, mora u slučaju nereÅ¡ivoga konflikta između prava na prinos od rada i prava svojine na kapitalu važiti stav, da obezbeđenje prinosa ide pred obezbeđenjem svojine." U istome govoru Schacht daje i drugu stranu ovoga problema, time Å¡to naglaÅ¡ava zavisnost kapitala od preduzimačke stvaralačke delatnosti: ,,Pozajmni kapital sasvim zaboravlja da je zavisan od privrednoga uspeha preduzimačevog; on zaboravlja da gubi svoje moralno opravdanje, ako nije spreman da služi preduzeću... Kamata se mora privrediti iz prinosa proizvodnje."
Ko Å¡to se iz gornjega vidi, pretvorio se osnovni zahtev o potpunome ukidanju instituta kamate postepeno u zahtev da kamatna politika, odnosno ukamaćivanje kapitala, takođe bude stavljeno pod državnu kontrolu i da bude dovedeno, u sklad sa privrednim razvojem. Umesto brisanja prava na kamatu priznaje se, u načelu, sopstveniku pozajmnoga kapitala to pravo, ali uz ograničenje da je ta kamata nerazdvojno vezana za visinu prinosa dužničkoga preduzeća. U daljoj konzekvenciji kamata mora biti u skladu sa opÅ¡tom privrednom situacijom u zemlji. Ogromni napori nacional-socijalističkoga
režima u borbi protiv nezaposlenosti mogli su biti sprovedeni jedino na taj način, Å¡to je stimulirana u velikoj meri i privatna investiciona delatnost. Nesrazmerno visoke kamate sprečile bi ovakvu delatnost, a time znatno i oÅ¡tetile akciju države oko suzbijanja nezaposlenosti.
Iz ovoga razloga, u težnji za unapređenjem privredne delatnosti uopÅ¡te, a i u skladu sa teorijskim shvatanjem, nacionalni socijalizam je u praksi sproveo čitav niz mera, kojima je dejstvovao u pravcu spuÅ¡tanja kamata. Te se mere smatraju konkretnim ostvarenjem zahteva o ukidanju robovanja kamati.
Od intranzigentnog revolucionarnog zahteva proizaÅ¡lo je u stvari samo dirigovanje kamatne politike od strane države, a u smislu staranja za Å¡to veći razmah privredne konjunkture.
Ovo je sadaÅ¡nje, aktuelno shvatanje o robovanju kamati i njegovome ukidanju. Da li će u budućnosti ovaj zahtev da se pojavi opet u svojoj prvobitnoj beskompromisnoj formi ili ne, ne može se predvideti.
Преузето из књиге Данила Грегорића - "Привреда Националнога - Социјализма" (1936)